Šarići se ubrajaju među najstarije muslimanske porodice u Hercegovini. Ova je porodica dala više znamenitih ljudi: uleme,vakifa, kapetana, junaka (gazija). Prvi nama poznati Šarić je Kasim-aga, otac vakifa hadži Ismail-age, koji je 1623. godine sagradio na Luci u Mostaru džamiju i mekteb i na njihovo izdržavanje zavještao velike posjede i novac. Fatima Šarić je prije 1636. godine podigla džamiju,mekteb i sahat-kulu u Mostaru…
Šarići su posebno zaslužni za Stolac. U njemu su sagradili vrijedne zadužbine i bili prvi kapetani stolačke kapetanije. Prvi poznati kapetan bio je Osman-aga, otac četvorice Šarića: Ismail-kametana, Ali-bega, Jašar-bega i Arslana Sulejman-bega. Preko Ali-bega, koji je na dvoru vršio dužnost šefa tajne dvorske policije (karakulak), Šarići su imali jakih veza i upliva na Istanbul. Oni su bili gospodari Stoca u prvoj polovini 18. stoljeća i u to vrijeme u njihovim rukama je bila skoncentrisana sva upravna i sudska vlast.
Sačuvano je nekoliko nedatiranih pisana koje su Osman-kapetan, Ismakl-kapetan i Husein-kapetan uputili dubrovačkom knezu i vlasteli. U jednom pismu oni mole dubrovačkog kneza da im pošalje kafe i pirinča, u drugom neki dug, a u trećem dva dobra sata.
Ismail-kapetan imao je jednu malikanu u selu Hotnju u stolačkom kadiluku koju je 1165. godine prodao hadži Hasanu Pitiću za 665 groša. U ovom dokumentu on se spominje kao bivši stolački kapetan od 1731. do 1761. godine. U Stocu je sagradio džamiju, mekteb, čatrnju i više dućana i stambenih zgrada.
Džamija je locirana u Uzinovićima mahali, na krajnjoj jugoistočnoj periferiji Stoca. Priča se da je ovo zemljište bio vlasništvo Mahmutćehajića, koje su oni poklonili Ismail-kapetanu da na njemu sagradi džamiju. Džamija je građena od lomljenog kamena i pokrivena četverovodnim krovom pod pločom. U enterijeru koji zaprema oko 64 m2 površine nalazi se mihrab bez dekora, drveni minber i desno od ulaza mahfil. Na džamiji ima šest prozora čiji su šiljati lukovi zaštićeni kamenim pločama s perforacijama. Pred džamijom su sofe koje drže četiri drvena stupa i prostrano dvorište. Uz desni zid joj je bila prigrađena oko 18 metara visoka kamena munara ortogonalna oblika, koja je 1964. godine demontirana i prenesena u Crniće. Tamo je ozidana uz džamiju koja je 1965. godine renovirana i proširena. Šarića zaprema 112 m2 površine.
Iz natpisa uklesanog u ploču iznad ulaznih vrata razumije se da ju je sagradio Ismail-kapetan (Šarić) i dovršio u redžebu 1154.
Natpis je napisan krupnim nashi-pismom, a sastoji se od četiri stiha. Iznad njega u vrhu ploče, bile su ranije napisane riječi islamskog očitovanja (kelimei šehadet) kojih sada nema. Godina i mjesec džamije napisani su brojkama ispod kronostiha.
Tokom vremena ova džamija je dotrajala, pa je 1206. godine temeljito opravljena. Ovo se vidi iz natpisa napisanog tušem na ploču iznad vrata, ispod starog tariha. Natpis ima četiri stiha napisana u dva reda sitno pisanim nash-talik pismom, a sastavio ga je Ibrahim Vehbi, stolački kadija. Na džamiji i njenoj munari vršene su i kasnije veće i manje opravke. Priča se da joj je munara prezidana koncem prošlog stoljeća, kada je izvršena i opravka krovne konstrukcije.
Legator određuje da se u džamiju postave sljedeći službenici:
– imam sa 12 akči plaće dnevno. On je dužan poslije svake jutarnje molitve proučiti na glas poglavlje “Ja-sin” za vakifovu dušu, što će mu se plaćati po tri akče dnevno. Svake godine, u vremenu od 1. redžepa do 1. ševala, proučit će šest hatmi: prvu za dušu Muhameda a.s., ashaba i poslanika, drugu za vakifovu dušu, treću za dušu njegove djece i šestu za duše njegovih žena. Za svaku proučenu hatmu plaćat će mu se po 400 akči;
– hatib sa pet akči plaće dnevno. Vakif određuje da se za imama i hati a postavljaju učeni ljudi koji će svoju dužnost svjesno vršiti i džemat prevoditi u svim propisanim molitvama;
– mujezin i sallhan sa pet akči plaće dnevno. On je dužan prije svake jutarnje molitve proučiti na glas tri “Ihlasa” za dušu Božijeg poslanika Muhameda a.s., i prije svake podnevne molitve tru “Ihlasa” za vakifovu dušu. Za ovo učenje plaćat će mu se po jedna akča dnevno;
– kajjim sa četiri akče plaće dnevno;
– ferraš sa jednom akčom plaće dnevno;
– devrihan sa dvije akče plaće dnevno;
Dužnost mujezina, kajjima, ferraša i devrihana vršit će doživotno Ismail ef. iz Uzinovićima mahale.
Vakif zadužuje muteveliju da džamiju, po potrebu opravlja i održava i da u te svrhe troši sljedeće:
– za opravke džamije i čišćenje čatrnje kod nje 600 akči godišnje;
– za nabavku ulja za kandilje koji će se uz ramazan paliti na munari, 580 akči godišnje;
– za prostirku (hasure) 280 akči godišnje i
– za dvije velike svijeće sa strane mihraba 480 akči godišnje.
Vakif je u svoju džamiju uveo službe slične onima u Gazi Husrev-begovoj u Sarajevu. On je zaslužan još i zbog toga što je u njegovo doba počela izgradnja prvih tabhana u Stocu i što se od tada ovdje ovaj obrt udomaćio.
Prvi imam i hatib ove džamije bio je neki Muhamed ef. čije se ime nalazi među potpisnicima Šarića vakufname.
Petkom i bajramom u ovu džamiju su dolazili muslimani iz Basilija i Njivica.
Pored Ismail-kapetana, porodica Šarića je dala još nekoliko vakifa koji su u Stocu ostavili nekretnine i odredili da se prihodi od njih troše u vjerske, prosvjetne i humano-socijalne svrhe.
