Ima gradova koji počnu od tvrđave, ima ih koji počnu od pijace, a ima i onih koji počnu od jedne džamije i jednog čovjeka koji je znao da ono što ostavi iza sebe ne mora biti samo njegovo.
Takav je slučaj s Gornjim Vakufom.
Visoko iznad grada i danas se vidi munara džamije Mehmed-bega Stočanina. A iza tog imena stoji priča koja Gornji Vakuf, na neobičan način, povezuje sa Stocem.
Mehmed-beg Stočanin bio je vakif i, prema dostupnim historijskim podacima, čovjek vjerovatno porijeklom iz Stoca. O njegovom životu nije ostalo mnogo zapisa. Historija je prema nekim ljudima štedljiva, pa im ostavi tek ime. A ponekad je i ime dovoljno da se iza njega pronađe cijeli jedan grad.
Na tarihu njegove džamije stoji godina 1001. po Hidžri, odnosno 1592/1593. godina.
Tada je ovdje počinjalo nešto što još nije imalo obrise grada.
Bila je tu džamija. Bio je mekteb. Bili su dućani i karavan-saraj. A oko vakufa, kao što se to u Bosni stoljećima događalo, počeo se okupljati svijet. Trgovac, putnik, zanatlija, seljak, učenik i namjernik.
I tako je, polako i bez velike buke, rastao život.
Iz džamije je rasla kasaba, a iz kasabe grad.
Zato historičari nastanak Gornjeg Vakufa povezuju upravo s vakufom Mehmed-bega Stočanina. Nije to samo lijepa priča koja se prenosi s koljena na koljeno. To je historijski trag o nastanku jednog bosanskog grada.
A najzanimljivije u cijeloj priči jeste ono što stoji iza njegova imena.
Stočanin.
Danas ne možemo sa sigurnošću ispričati njegovu biografiju niti sačuvati sve detalje njegovog života. Nema dovoljno izvora koji bi nam rekli gdje je rođen, kakav je bio čovjek, kako je izgledao ili kojim je putevima došao do ovog kraja.
Ali njegovo ime ostalo je zapisano.
I to ime, stoljećima kasnije, još govori o Stocu.
Jedan čovjek iz grada na Bregavi ostavio je svoj vakuf daleko od njega, u srcu Bosne. Stolac i Gornji Vakuf danas su udaljeni desetinama i desetinama kilometara, ali ih je prije više od četiri stoljeća povezala jedna ista riječ – Stočanin.
Džamija je kroz vrijeme mijenjala svoje lice. Stara građevina je zbog dotrajalosti srušena 1969. godine, a na njenim temeljima podignuta je nova, otvorena 1971. godine. Ali ime vakifa nije srušeno.
Ostalo je.
Možda je upravo u tome najveća vrijednost vakufa: čovjek ode, vrijeme prođe, građevine se obnove, generacije se promijene, a dobro koje je ostavljeno ljudima nastavlja svoj život.
I zato se, kada se u Gornjem Vakufu pogleda prema munari Mehmed-begove džamije, ne gleda samo u jedan vjerski objekat.
Gleda se u četiri stoljeća historije.
I u jedno ime koje je, negdje između Stoca i Gornjeg Vakufa, ostalo kao kamenčić u cipeli vremena – dovoljno malo da ga mnogi zaborave, a dovoljno uporno da podsjeća kako su se ljudi, ideje i dobra djela nekada širili Bosnom mnogo dalje nego što danas možemo zamisliti.
Mehmed-beg Stočanin.
Stočanin po imenu.
Vakif po djelu.
A Gornji Vakuf, grad čiji su prvi obrisi rasli oko njegovog vakufa, jedan je od najtrajnijih tragova koje je ostavio iza sebe.
(I.E./Glasstoca.ba)
