U tišini jutra, nekada je seoskim avlijama odjekivala ritmična lupa – znak da domaćica mete mlijeko u drvenom stapu, praveći pravi, prirodni maslac. Danas je taj zvuk gotovo nestao, potisnut šumovima modernog života i ambalažom tvorničkih proizvoda, piše Glasstoca.ba.
Stap – jednostavna, ali genijalna naprava visoka oko jednog metra, izrađena od drveta, služila je generacijama za dobijanje masla i mlaćanice. Proces je zahtijevao trud i vrijeme, ali i donosio nagradu u vidu mirisnog, domaćeg masla koje se topilo na toplom hljebu. Mlijeko se nakon kvašenja sipalo u stap, a zatim metalo – pokretima gore-dolje – pomoću drvene drške s okruglom daščicom na kraju, probušenom rupama radi efikasnijeg odvajanja masnoće. Nakon nekoliko minuta ili čak pola sata napornog metenja, maslo bi se izdvojilo na vrhu. Pokupilo bi se kašikom, oblikovalo i čuvalo – ili odmah, još toplo, posluživano uz hljeb ispod sača.
Ono što bi preostalo, mlaćanica, rijetka tekućina s blago kiselkastim ukusom, bila je prava dragocjenost. U ljetnim mjesecima, ohlađena mlaćanica bila je idealno osvježenje – daleko od današnjih zaslađenih industrijskih napitaka.
Danas, kako se broj krava u domaćinstvima rapidno smanjuje, tako iščezavaju i mirisi djetinjstva, zvuci jutarnjeg metenja, toplina domaće trpeze. Maslo iz sela zamijenjeno je industrijskim namazima, a kupovni jogurti i hljeb postaju standardni doručak većine porodica. Djeca sve rjeđe znaju kako izgleda stap, a kamoli čemu služi.
U vremenu brzine, tehnologije i hiperprodukcije, priča o stapu, maslu i mlaćanici podsjeća nas na jednostavne radosti i vrijednosti koje ne bi smjele pasti u zaborav. Jer upravo u tim skromnim, ručno pravljenim stvarima, krije se istinska kvaliteta – i hrane, i života.
