Srebrenica nije tragedija. To je genocid. Hladnokrvno, planski, sistemski ubistvo više od 8.000 muškaraca i dječaka. Samo zato što su bili Bošnjaci. Samo zato što su bili muslimani. U zaštićenoj zoni UN-a. U srcu Evrope. Pred očima svijeta.
To nije bio rat. To je bio klanje. Pucnjevi u potiljak. Vezane ruke. Masovne grobnice. Premještanja tijela da se sakriju tragovi. Nije to učinio “neko”. Učinili su ljudi s činovima, s naredbama, s mapama, s jezivom preciznošću. Imena im znamo: Mladić, Karadžić, i vojska koja ih je slušala. I još mnogi koji su šutjeli, znali i gledali.
A uz pokolj – zločini nad ženama i djevojčicama. Silovanja. Mučenja. Poniženja koja ne stanu u riječi. Djeca su gledala kako im odvode očeve. Majke su dočekivale kamione i autobuse praznih pogleda. Silovane žene su preživljavale da svjedoče, dok su zločinci slavili. I danas šute oni koji su trebali progovoriti. A neki i dalje negiraju.
Genocid je presuđen. Dokazan. Istina je jasna. Sve drugo je laž. A laž – to je drugo ubistvo. Ubistvo sjećanja, pravde, čovječnosti.
Zato o Srebrenici ne govorimo iz pijeteta. Govorimo jer to dugujemo mrtvima. Silovanima. Raseljenima. Govorimo jer šutnja ubija. A zaborav dozvoljava da se sve ponovi.
Srebrenica nije samo prošlost. To je upozorenje. Onima koji još imaju obraz – da ne okreću glavu.
Za portal Glas Stoca piše I.E.
