U tradicionalnom bosansko-hercegovačkom domu sofra nikada nije bila tek komad namještaja. Nije služila da razdvoji, da istakne hijerarhiju ili da nekoga postavi iznad drugog. Naprotiv – njena blizina zemlji i oblik kruga imali su jasnu poruku: svi smo jednaki pred hljebom i jedni pred drugima.
Sofra se prostirala polako, gotovo obredno, kao čin smirivanja. Uz nju se nije dolazilo u žurbi niti s podignutim glasom. Sjedenje blizu tla učilo je ljude poniznosti, ali i bliskosti – pogled u pogled, ruka do ruke, bez „čela“ stola i bez povlaštenog mjesta. Dijeljenje se nije objašnjavalo riječima; učilo se posmatranjem i ponavljanjem.
U tom krugu govorilo se tiše nego drugdje. Tišina nije bila praznina, već dio kućnog reda i odgoja. Djeca su tu učila strpljenje, mjeru i obzir – uzeti koliko treba, ostaviti koliko možeš. Odrasli su, možda nesvjesno, učili isto iznova.
Sofra je imala svoju vrstu pamćenja. Znala je ko je gladan i prije nego što to izgovori, ko šuti jer nosi teret dana, a ko se smije da sakrije brigu. Na njoj se nije dijelio samo obrok, nego i teret svakodnevice. Lomio se hljeb, ali ponekad i ponos – jer upravo tu čovjek najlakše shvati koliko mu je malo potrebno, a koliko znači biti dio zajednice.
Vrijeme se promijenilo. Stolovi su danas viši, domovi prostraniji, a ritam života brži. Ipak, potreba za krugom nije nestala. Duša i dalje traži mjesto gdje je dovoljno samo biti prisutan, gdje se ne mjeri ko ima više, nego ko je tu za drugoga.
Zato sofra nije uspomena. Ona živi u svakom domu u kojem se ostavlja tanjir za još nekoga, u svakoj navici da se prvo ponudi pa tek onda uzme, u svakoj tihoj odluci da se dijeli i kada nije izobilje.
Sofra nas i danas uči istoj lekciji: dom se ne gradi visinom stola, nego širinom kruga. A krug traje onoliko koliko traje spremnost da u njemu ostanemo ljudi.
