“Čujem da ti se sin oženio i kćerka udala! Deder, kakva ti je snaha? Da čujem.”
“Ma, šuti draga! Ne d’o Bog nikom. Takvu još srela nisam. Ne da mi sinu disat!
Moja ti, on ujutro dami nosi doručak u krevet, ko da je carica. Samo u nju bulji kad govori, ma ko da je opčinjen s njom. Što je najgore, on ti ne smije mrdnut bez nje il’ što je neće upitati za savjet. A tek da kupi šta što se njemu sviđa dok ona ne kaže, samo sanjat o tome može. Moja ti, jučer ga zatekoh kako usisava kuću. Dok se nije oženio nije znao ni kako usisivač izgleda. Ali, najviše me pogodi što mi snaha stida nema. Preda mnom se cmaču i u krilo mu sjeda pa ja moram ovako stara pogled skretat ka podu. Svašta živ insan doživi, ali da ću dočekat da mi sin bude papučar, ni u snu snila nisam.”
“Šta ćes draga moja, takve dobričike vazda safataju oštoperke. Nego, kakav ti je zet?”
Sugovornici se popravi raspoloženje, nasmija se, te s ponosom poče priču:
“E, Bog me je vala počastio sa zetom. Da znaš kakav je to insan i kako mi kćer pazi, ama samo bih sjedila i gledala tu ljubav i sreću. On ti, moja ti, ujutro ustane pa joj doručak napravi i odnese joj u krevet, kaže: “Nek se odmori, povazdan nešto po kući radi”.
Da vidiš kad ona što priča, pa se ono smije, a on ti u nju gleda ko da su joj umjesto zuba zlatnici, sav se topi ko led na suncu. A kako je samo poštuje, nigdje bez nje ne ide, il’ joj kaže ako će gdje, vidi se da je čovjek ozbiljno shvatio brak. Ne bi ti on nešto kupio bez nje ili bez njenog pristanka. Sve nju pita: ”Dušice hoćemo l’ ovo, možemo l’ ono, sviđa l’ ti se?”
Ništa njemu nije teško ni u kući joj pomoć, usisava stan, pere suđe. Pa svako malo je poljubi, te je štipne, u krilo je stavi, a ja bi moja ti kada sve to vidim plakala od sreće.”
Vala kada nisam imala sreće sa snahom, moja ti, sa zetom vala jesam.
