Kad bi prijeratni naši gastarbajteri pričali o razlozima odlaska u Njemačku, često bi govorili da ih je otjerala ili raštika ili pura. Međutim, u zrelijim godinama nosili bi domaćeg kukuruznog brašna i sjemena raštike u Njemačku, da gore mogu napraviti ukusna jela svog djetinjstva. Godine su donosile mudrost da se zapravo s kućnog praga odlazilo zbog siromaštva, a da je pura jelo koje podsjeća na majku, prodicu okupljenu oko stola, siromašnu, ali sretnu.
I tako, pura koja je tjerala u tuđinu, razgaljuje i nepce i srce, pa današnje iseljeništvo na godišnjem odmoru traži gdje se može pojesti dobra raštika ili pura.
To nekoć sirotinjsko jelo spravljalo se vrlo često jer je jeftino. Nakon branja kukuruza odvajali su se najbolji klipovi kukuruza, potom mljeli u mlinicama i ostavljalo se za porodicu domaće purino brašno.
Pura se jela s domaćim kiselim mlijekom i maslom, budući da je svako domaćinstvo imalo i kravu.
Priprema se od kukuruznog brašna (krupice). Nekada se kukuruz mljeo u vodenicama, te se ponegdje i danas može naći pokoja mlinica i domaće brašno, no većinom se u trgovinama kupuje kukuruzna krupica.
I premda se pura u cijeloj Hercegovini kuha jednako, način na koji se ona začinjava je različit.
U zapadnoj Hercegovini jede se lučnica ili kaša. Na tavi se uprži maslo i suho mesa (obično šarene slanine), pa se doda jogurta i bijelog luka i tako se začini pura. Kaša se spravlja tako da se tokom kuhanja pure odlije dio ključale smjese, te se doda bijelog luka, i opet na tavu u kojoj se upržilo suha mesa i masla.
U Prozor Rami pura se prelije maslom ili jogurtom, ili i jednim i drugim. Najčešće se jela sama, nekada bi se dodavali i čvarci.
U Stocu se prvi tanjir pure jede preliven maslom i posut suhim sirom, a drugi jogurtom…
Pura se skuha vrlo lahko. Ona kupovna za par minuta, a domaća, ipak, malo duže…
Izvor: Hercegovina.in.
