Prof. dr. Enver Imamović: BOGUMILSTVO – VJERA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
Bosna se u srednjem vijeku po mnogočemu razlikovala od ostalih zemalja Evrope. Visoka brda i planine činile su je teško prohodnom a zimi je bila skoro nepristupačna. Stanovnici zatvoreni u svoje sredine i bez uticaja sa strane živjeli su životom koji se nije vijekovima mijenjao. Kao svi gorštaci i u Bosni su bili nepovjerljivi prema svakome i svemu što je sa strane. Rijetki stranci bili su uglavnom trgovci koji su dolazili po njihovo rudno blago i da usput nešto prodaju. To je razlog da iz početka srednjeg vijeka o Bosni skoro da nema spomena u pisanoj građi.
To donekle nadoknađuju arheološki spomenici.
Potpuniji podaci počinju se javljati tek od 12. vijeka koji Bosnu već prikazuju kao uređenu političku zajednicu s jakim vladarem na čelu. Nosi titulu bana koja se ne sreće u drugim zemljama Evrope. Prvi bolje poznati vladar bio je Kulin ban u čije je doba Bosna doživjela veliki napredak. Zemlja se otvara prema vanjskom svijetu, rudnici su u pogonu, gradi se, sklapaju se trgovački ugovori s drugim zemljama itd. To pokazuje da je Bosna u to doba bila uređena država sa svim pratećim službama.
Pisana građa spominje još nešto što je Bosnu već tada pratilo i zbog čega je kroz čitav srednji vijek bila trn u oku Evropi. Bila je to njena vjera koju nije priznavala ni zapadna ni istočna crkva. U izvornoj građi naziva se raznim imenima: crkva bosanska, bosanska hereza, bosansko krivovjerje, vjera bosanska i sl, a njene vjernike naziva bosanskim hereticima, patarenima, manihejcima, katarima, kudugerima, bogumilima i sl, dok su se sami vjernici nazivali krstjanima, često dobrim krstjanima.
U domaćoj tradiciji za njih je udomaćen naziv bogumili. Ova vjera je nastala u 3. vijeku u Perziji. Tvorac joj je Manije u koju je ugradio dualističko učenje sa kršćanskom podlogom. Po učenju te vjere od praiskona postoje dva nezavisna počela: bog-tvorac duhovnog svijeta i materija koju je stvorilo zlo biće. Ovo učenje je našlo brojne pristaše među ranim kršćanima i za kratko vrijeme raširilo se po mnogim zemljama Bliskog istoka i Sredozemlja. U 7. vijeku reformirano je kada dobija novu snagu i počinje se širiti i po evropskim zemljma. S obzirom da to učenje nije bilo u skladu sa učenjem zvanične crkve proglašeno je krivovjerjem pa je zabranjeno a njegove pristaše su proganjani.
Ova vjera je prodrla i u Bosnu i bila je opšteprihvaćena od njenog stanovništva kao i od njenih vladara, iz razloga što je njen sadržaj po svemu odgovarao duhu i naravi bosanskog čovjeka. Za razliku od drugih zemalja u kojima su njeni sljedbenici proganjani i spaljivani na lomačama, u Bosni se slobodno ispovijedala. Proganjani iz drugih zemalja su u njoj nalazili spas što je bio razlog više da je Bosna u kršćanskoj Evropi bila označena kao osinje heretičko gnijezdo. Bosna je iz tih razloga već zarano postala poznata i privlačna za heretike iz drugih zemalja. Znalo se da će u slučaju proganjanja u njoj naći sklonište i zaštitu. Znalo se i to da njoj djeluje učilište (univerzitet) na kojem predaju i tumače dualističke nauke vrsni maestri (profesori), kojima su dolazili studenti i iz drugih zemlja (Italije i Francuske).
O značaju Bosne po pitanju te vjere govori izvještaj sa sabora dualističkih crkava održan 1167. godine u Tuluzu (Francuska). Na njemu poglavar carigradske dualističke crkve Niquinta savjetuje francuske katare i italijanske patarene da se organiziraju po uzoru na bosansku (bogumilsku) crkvu.
Ova vjera je toliko odudarala od učenja zvanične crkve da je više ličila paganskom nego kršćanskom vjerovanju. Odbacila je sve što karakterizira kršćansku vjeru, čak i križ kao njegov osnovni simbol. Njeni vjernici su govorili da je smiješno klanjati se predmetu na kojem je Isus završio život, potkrepljujući to primjerom: ako bi neko drvetom ubio carevog sina da li bi to drvo caru bilo milo. Nisu imali crkava ni oltara. Vjerske skupove su održavali u običnim kućama ili na otvorenim mjestima pored izvora i na proplancima. Prezirali su sve crkvene ukrase, slike i kipove, a za crkvena zvona su govorili da su to đavolje trube. Kod njih se više čitalo i slušalo a manje molilo. Govorili su da je smiješno krstiti dijete koje uopće nije svjesno tog čina. Zbog toga je Bosna, kao središte heretičkog (antikršćanskog) učenje), bila na udaru evropskih križara i inkvizicije kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka.
Ono što ni najveći protivnici nisu mogli poreći bosanskim bogumilima bile su njihove visoke moraIne osobine. To je na prvom mjestu bila pravičnost i poštenje, što je bilo u najužoj vezi s učenjem njihove vjere. Ona nije tražila nikakve namete od svojih vjernika jer bi to proturiječilo temeljnim postavkama njihovog učenja. Vjera ih nije pretvorila u podanike, kako je to bilo u zvaničnim crkvama, nego ih je uza se vezala osjećajima bratske uzajamnosti. Nije primala krupna zemljišna darivanja niti druge veće poklone, za razliku od zvaničnih crkava koje su na taj način postale najbogatije srednjovjekovne društvene institucije. Njena zajednica se izdržavala od prihoda koje je sama sticala vlastitim radom i od sitnih milodara.
Bogumili su osuđivali gramzivost, pohlepu, nepoštenje, raskalašenost i druge poroke pa su bili svima uzor. Njihovi članovi su se zadovoljavali najnužnijim stvarima za život. Višak su davali drugima koji su imali manje, bolesnim i ubogim. Tako su na najbolji način dokazivali ono što su u svojoj vjeri slušali i propovijedali.
Brak su sklapali na krajnje jednostavan način, bez crkvenog ceremonijala. Za njih je isključivo imao građanski karakter. Žena se uzimala pod uslovom da mužu bude “dobra i vjerna”.
Postojale su dvije grupe vjernika. Prvoj su pripadali tzv. “savršeni” (perfecti), ili kako ih dokumenti nazivaju “pravi krstjani koji grijeha ne ljube”. U drugu su spadali obični vjernici (credentes) zvani “mrsni ljudi”.
Posebnoj grupi pripadaju oni koji su bili spremni podčiniti se najstrožim propisima vjere: poštovanje zabrane konzumiranja svake hrane životinjskog porijekla (smjeli su jesti samo ribu), i kloniti se svakog sjaja i užitaka. Takvi su obično živjeli u zajednicarna, u tzv. hižarna (kućama), što bi odgovaralo kršćanskim samostanima iIi islamskim tekijama. Iz te kategorije vjernika regrutirane su starješine vjere.
Kategoriji mrsnih ljudi pripadala je većina vjernika koji nisu bili obavezni pridržavati se strogih propisa. Mogli su jesti sva jela, piti sva pića, ženiti se,udavati, sticati bogatstvo i sl, ali pod starost u svemu su morali biti suzdržljiviji i pridržavati se opštih moralnih načela kojima su se odlikovali bosanski bogumili: biti pravičan i pošten, ne lagati i ne činiti drugima zlo, i svim i svačim braniti svoju čast, dostojanstvo i domovinu.
U organizacionom pogledu postojala je hijerarhija koja je imala tri stepena: djed, gost i starac. Djed je bio na čelu crkve bosanske i smatran je namjesnikom i nasljednikom apostola Pavla, ali samo za područje koje je pokrivala crkva bosanska. Bio je ono što je papa za katoličku crkvu, a patrijarh za pravoslavnu, koju bosanski bogumili, dakako, nisu priznavali. On je uz vladara najpoštovanija ličnost u zemlji i oni mu iskazuju časti i dužno poštovanje.
Bogumilska vjera je opstala stotinama godina usprkos krvavim nebrojenim križarskim pohodima iz drugih zemalja u namjeri da istrijebe i vjeru i njene sljedbenike. U tome se nije uspjelo iako je Bosnu stajalo nebrojenih žrtava, spaljenih i opljačkanih domova. Sudbina je htjela da bogumilstvo nestane zajedno sa srednjovjekovnom bosanskom državom što se desilo sredinom 15. vijeka turskim osvajanjem zemlje.
Domovina.ba
