Pred nama se između dvije korice, kao rijeka između dvije obale, na 240 stranica nalazi knjiga poznatog i priznatog Stočanina, prošlogodišnjeg kandidata za načelnika Opštine Stolac Zorana Turkovića, čije je prezime, kao i stećci na Radimlji, stoljećima zakovano za stolačko tlo.
Topos na grčkom znači mjesto, svijet, prilika, a na turskom toprak znači kraj, predio, dom, kuća bivanja, rodni kraj, zavičaj, pa čak i krvni srodnici.
Prostor i vrijeme su jedina dva izvanjska i objektivna okvira, zora, tačke obale i svjedoka čovjekovog i sveljudskog života.
Sve što Allah stvara, to biva u okviru vremena – kada i prostora – gdje? Povijest pruža svijest i znanje o vremenu i vertikali izvana, a obredi, konkretno za muslimane ezan i vaktija, iznutra, a geografija o prostoru ili horizontali izvana, a Kibla iznutra.
Suludo je i krajnje opasno rastavljati i suprotstavljati vrijeme i prostor s jedne i čovjeka i ljudski život s druge strane.
Nema razloga za sukobe
Na tu, po životu sudbonosnu činjenicu skreće pažnju filozof Martin Heidegger: “Čovjek i prostor ne mogu se razvesti. Prostor nije ni spoljni objekat, a ni unutrašnji subjektivni doživljaj. Mi nemamo čovjeka i prostor odvojeno jedno od drugog.”
U definiciji se kaže: ”Domovina je narod u sjećanju, a zemlja je narod na teritoriju.” Ukoliko su samo hajvani (životinje), bez insana (ljudi) na teritoriju, onda je to farma, a ne zemlja.
Oni koji idu sa etničkim čišćenjem po bilo kojoj osnovi iz bilo kojih razloga u svome suludom barbarizmu zemlju pretvaraju u farmu. Što se tiče države u supstancijalnom smislu ”državu državom”, kako piše Platon, ”čine ljudi i hramovi”.
Težinu, veličinu, smisao i značaj hramova ljudi bi mogli pojmiti i shvatiti samo kad bi se na zemlji izbrisao i nestao svaki trag hrama.
U izvanjskom i formalnom smislu kaže se da su država građani i narodi u dokumentima. Gledano sa svih aspekata, država je teritorijalno-politička zajednica i sveinstitucionalna organizacija koju čine svi stanovnici građani, etničke grupe i narodi jedne teritorije u tačno određenim i međunarodno priznatim državnim granicama. Svi njeni stanovnici podjednako podliježu ustavu, zakonima, regulama, sankcijama i legitimno-legalnoj vlasti te države.
Država je specifična organizacija koja jedina ima monopol fizičke prinude, putem koje vrši svoju državnu vlast i primjenjuje zakon. Lapidarna i lakonska definicija kaže: “Država je politička zajednica utemeljena na ustavu, a uređena i određena po zakonima.”
Za Platona i Aristotela država je ne samo najviša nego i zajednica svih zajednica. Za jednog Nijemca država je institucija svih institucija. U evropskoj teorijskoj i političkoj tradiciji, unutar političke filozofije, od Hegela do danas, umni identitet, umni subjektivitet, umni dignitet, umni entitet i izvanjska potvrda i vjerodostojnost traže se i potvrđuju u državi. U tome se kriju sva sila, nasilje i nemilosrdnost agresije i Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, samo da bi se ona kao država onemogućila.
Na 23. stranici knjige autor to filigranski i u suštini primjećuje. “Političke prilike u Bosni i Hercegovini nisu išle u prilog bilo kakvoj stabilizaciji političkih odnosa Bošnjaka i Hrvata u Stocu. Sukob interesa, s jedne strane, te vojna i politička doktrina (predvođena Zagrebom) sa osnovnom odrednicom prisvajanja određenog teritorija Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj i bošnjački životni interes očuvanja cjelovitosti Bosne i Hercegovine s druge, nisu mogli dovesti ni do čega drugog negoli do sukoba Hrvata i Bošnjaka u čitavoj Bosni i Hercegovini, pa tako i u Stocu.”
Uz ovu nevjerovatno utemeljenu političku ocjenu o državnom razlogu agresije važno je napomenuti tri bitne činjenice: Bošnjaci nemaju nikakve razloge ni povode ni za kakve sukobe sa Srbima i Hrvatima u BiH, jer oni ni pojedinačno ni zajednički bez angažmana Srbije i Hrvatske ni na koji način ne mogu ugroziti ni BiH ni Bošnjake. Druga je žalosna i nesaglediva stvar što dominantne političke elite srpskog i hrvatskog naroda u BiH žive izmješteni politički identitet iz Bosne i na totalnu štetu Bosne u korist Srbije i Hrvatske.
Treća, presudno značajna politička činjenica jeste da dominantne političke elite u Srbiji i Hrvatskoj, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, nikada nisu izašle iz okvira Sporazuma Cvetković – Maček kojim je 1939. podijeljena Bosna i Hercegovina između Srbije i Hrvatske. To je jedino pitanje i na nebu i na zemlji, i na ovom i na onom svijetu oko kojeg se Srbija i Hrvatska slažu: Bosna nije država i treba je međusobno podijeliti.
U tom okviru i na tom planu nema laži kojom se ti režimi nisu u stanju služiti i jedan drugom ususret izlaziti. Dragan Markovina to vispreno primjećuje: “Što se, pak, tiče suočavanja sa zločinima iz devedesetih, tu državne politike Srbije i Hrvatske vode mrtvu trku u prešućivanju i falsifikovanju stvarnosti i to, nažalost, nezavisno od toga koja je opcija na vlasti. A dok je stanje takvo, nećemo se odmaknuti dalje od obračuna od nepogledanog filma Dara iz Jasenovca. ”
Podloga tako pervertirane svijesti, politike i ideologije iznutra ima korijene u potpuno krivom i naopakom poimanju i primjeni religije. Stavljanje religije, posebno konfesije u svemu pod skute politike, vlasti i dominacije nad drugima i drugačijima ima dvije strašne, stravične, monstruozne i nepopravljive posljedice – relativizaciju i banalizaciju religijskog učenja sa groznom zloupotrebom i urušavanje i gubljenje vjerodostojnosti religijskih autoriteta.
Činiti to svjesno je primitivizam, podlost, podmuklost, pokvarenost, prijetvornost, gnusoba, gadost i neoprostiv grijeh. Sociolog religije Mirko Đorđević lucidno zapaža kako je Srpska pravoslavna crkva, evo sada Crnoj Gori došla glave, u kandžama ideologije i politike zapala u crni i duboki kleronacionalizam i crkveni filetizam:
“Filetizam je crkveni nacionalizam u kome je takvo stanje u kome Crkva na prvo mjesto stavlja svoje pleme, naciju, narod, pa tek onda veru. To se u pravoslavlju zove jeres filetizma. Prirodna uloga Crkve je da štiti ljubav prema drugom, drugačijem i različitom, a ne ova.”
Kada Crkva ili bilo koja religijska i konfesionalna zajednica padne i preda se izvana u ruke ideološko-političkog ekskluzivizma, totalitarizma, hegemonizma, makijavelizma, nacizma, fašizma, militarizma, rasizma, nacionalsocijalizma i kada se iznutra, pomoću kibura – oholosti, samo u sebe zakuje do apoteoze i iznevjeri svoju, od Boga podarenu i od ljudi prihvaćenu misiju i poslanje uz jeres filetizma ili crkvenog poganskog nacionalizma krvi i tla, onda moralni, pravni, kulturni i estetski svijet i život gubi svaku nadu.
U takvoj situaciji za zemaljski život od nevjerovanja u Boga samo je veća, poganija, pokvarenija, prljavija, podlija, podmuklija i primitivnija opasnost onih koji vjeruju samo u svoga posesivnog, uzurpiranog i prisvojenog Boga. Povijesno utjelovljenje, ospoljenje, ozbiljenje, ostvarenje, realizacija i zaokruženje do krajnjih granica istikbara – gordosti, oholosti i omnipotentnog delirijuma, na posebnoj ravni u okviru nacije jeste: nacizam, fašizam, nacionalsocijalizam, militarizam, rasizam, kaste, staleži, robovlasništvo i staljinizam.
Svaki pojedinac, grupa i zajednica, bez obzira na to ko su i kako se zovu, kada i gdje žive, kada postave sebe za izvor, sadržaj, mjeru, kriterije, značaj, značenje, sudove i granicu, i sebe i svih drugih, postaju neizbježna i neotklonjiva opasnost – mustekbirin i – gordi i nadmeni za druge na ovom i za sebe na onom svijetu.
U okviru iskonskih i primordijalnih izvora poganstva – krvi i tla, oni zastupaju teoriju, ali i političku i svaku drugu praksu o izabranim i neizabranim, višim i nižim, nadređenim i podređenim narodima, nacijama, rasama, klasama i kastama.
U okviru svoje umišljene, a lažne i podle slike svijeta kojom bi se mogao ispuniti prostor između nebesa i zemlje, sebi dodjeljuju slobode – drugim narodima odgovornost, sebi mogućnost – drugima obavezu, dužnost, poslove i ropsko služenje, sebi naređenja – drugima izvršenja, sebi superiornost – drugima inferiornost, sebi misiju i poslanje – drugima služenje i robovanje i sebi na prvom mjestu dodjeljuju prava i privilegije, a drugim narodima obaveze, troškove i štetne posljedice.
Smatraju se Bogom darovanim subjektima svijeta i povijesti po onoj šejtanskoj (sotonskoj – Ene hajrun minhu – Ja sam bolji od njega (čovjeka), a prirodnim, nužnim i neminovnim, da drugi narodi budu njihovi objekti svijeta.
Zorna situacija koja svjedoči šta znači kada se religijska ili konfesionalna svijest zakuje u jeres filetizma ili nacionalklerikalizma jeste slika 7. sa 37. stranice ove knjige na kojoj piše:
“Dobro došli U (namjerno veliko U) hrvatski Stolac.” Autor knjige ovako komentira tu dobrodošlicu: “Bošnjacima bi možda bilo drago da je Hrvatska pobijedila Ekvador, ali bi se također više radovali da što prije iz stolačkih ulica i sa zgrada izblijede i nestanu svi provokativni natpisi koji pokušavaju osporiti naš identitet, našu kulturu, vjeru, tradiciju, jezik i dostojanstvo. Jer, naš narod nije repa bez korijena, niti je slabašna slamka koju će zloćudni vjetrovi netragom otpuhati sa svoje rodne grude.”
Evo šta je autor knjige, tada predsjednik Opštinskog vijeća Stolac, u zgradi Opštine 2003. godine, izravno kazao dr. Draganu Čoviću:
“Vi možda niste upoznati sa svim činjenicama koje opterećuju odnose Bošnjaka i Hrvata opštine Stolac. Predsjedniče, mi Bošnjaci Stoca apsolutno ne možemo biti zadovoljni našim položajem u bilo kojoj sferi života i rada u opštini. Prije toga želim da Vas upoznam sa sljedećim: po posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Stolac živjelo je oko 8.100 Bošnjaka, te oko 6.100 Hrvata.
U ratu smo doživjeli kataklizmu, i pored toga što smo se masovno uključili u postrojbe HVO-a. Iako sukoba Armija BiH – HVO u Stocu, ustvari, nije bilo, niti je bilo nekih ratnih sukoba na prostoru opštine Stolac, između Hrvata i Bošnjaka, oko 1.500 naših ljudi završilo je u logorima, sam grad gdje smo procentualno bili zastupljeni sa više od 70% je skoro uništen, do temelja su uništeni i sravnjeni sa zemljom svi objekti koji su iole ukazivali na prisustvo Bošnjaka u Stocu, većina kuća Bošnjaka su minirane, džamije do temelja porušene, a najgore od svega bilo je to da je cjelokupno bošnjačko stanovništvo protjerano sa prostora opštine Stolac.
Mi ne tražimo nikakva prava nauštrb Hrvata, ali tražimo status u zapošljavanju, tražimo ukidanje dvije škole pod jednim krovom, tražimo spajanje domova zdravlja, a prije svega tražimo jedan ljudski odnos opštinske administracije prema nama i sve ono što se podrazumijeva pod tim pojmom. Mi ovdje u Stocu živimo šeststo godina, ovdje su nam svi mrtvi pokopani, ovdje nam je grunt i mi nemamo kud odavde.”
Iako u Evropi i svijetu svaki dan Čović traži jednakopravnost za Hrvate, Čović na svakoj stopi Herceg-Bosne prema Bošnjacima ima odnos segregacije i dominacije.
Struktura i sadržaj knjige
Knjiga je pisana clara et distincta – jasnim i razgovjetnim jezikom. Pisana je uvjerenjem srca, širinom i plemenitošću duše, rezonom i razložnošću razuma i poimanjem i sintezom uma. Knjigu odlikuju znanstvena akribija i pojmovni instrumentarij. Kao izuzetan ekonomista i ekspert knjigovodstva za balans računa, autor se služi tehnikom analize i metodom indukcije.
Kao čovjek šireg obrazovanja i dubinske porodične tradicije, praktični političar sa solidnim teorijskim obrazovanjem, služi se historijskom komparacijom, analogijom i dedukcijom. Kao čovjek te sredine, koji ima potpunu identifikaciju sa prirodom i društvenom sredinom, on unutrašnjim uživljavanjem i saživljavanjem sa događajima, hermeneutikom ih razumijeva i smisleno povezuje u njihovim tokovima i procesima.
Znajući ih izvana, ponirući, razumijevajući ih iznutra, autor sve događaje stavlja u kontekst vremena, prostora i sveukupnih društvenih okolnosti, tražeći i tragajući u njima za univerzalnom ljudskom plemenitošću, empatijom, altruizmom, solidarnošću, pravdom, poštenjem i povjerenjem. Mada je većina svećenika, pa čak i fratara s biskupom Ratkom Perićem na čelu bila s pozicija nacionalklerikalizma ili jeresi filetizma na strani zla i nasilja, kada su u pitanju Bošnjaci, autor poimenično navodi mitsko-herojski primjer svećenika don Mate Puljića, koji na upit Slobodne Dalmacije šta misli o progonu Bošnjaka iz Stoca, lakonski odgovara: “A zašto u Stocu ne može živjeti i Fata kad može Kata.”
Autor knjige nastavlja: “U tu kategoriju ljudi treba svakako ubrojiti i hodžu Aliju Džoklu, te pravoslavnog svećenika Slobu Biberdžića” (str. 19). Knjiga je ispunjena Uvodom, zatim 23 dragulja teksta, slikama iz porodičnog albuma, popisom fotografija, kojih ima sedamdesetak, a na desetine imaju kulturno-povijesno značenje, kao i zidine istorijskog grada Daorsona, str. 16, Hamam u Stocu s kraja 18. stoljeća, slika Sultan Selimove džamije sagrađene 1519, prije 502 godine, a SAD su formirane 1776. ili prije 245 godina.
Tu su i slike Begovine (str. 26), Behmenluka (str. 28), Šarića kuće (str. 32), Stare tepe (str. 34), slike mlinica porodica Turković, Leta, Elezovića, Stare tepe (str. 62), slika Gornje ćuprije sagrađene 1779. godine na str. 84, slika Podgradske džamije, slika Starog centra (str. 114), slika Muftićevine (str. 146), Stara kuća Puzića (str. 196).
”Ovaj most sagradi Sara Kašiković 1899. godine” (str. 98), mlinice Buzaljka (str. 202), Mala kula (str. 210).
Kako Émile Durkheim pod morfološkom bazom društva podrazumijeva sve ono što se odnosi na geografiju i demografiju seoskih i gradskih centara, knjiga pred nama predstavlja sve ili gotovo sve toponime, mjesta, predjele, krajeve, domove, kuće, objekte i znamenitosti Stoca. To su čuvene i poznate planine, brdašca oko Stoca: Hrgud, Komanje Brdo, Žegulja, Vrsnik i Bitunja, Gornja i Donja.
Tu je i čuvena Dubravska visoravan između Bune i Stoca. Gornja i Donja Bitunja su ekstraplodno zemljište za rano povrće. Između Stoca i Čapljine uspijevaju maslina, grožđe i duhan. Kroz centar Stoca prolazi rijeka života Bregava, a tu se pojavljuje i Radimlja poslije kiša.
Stolac je grad s milenijskom poviješću. Tu je antičko-rimsko-bizantijski grad Daorson. To je grad s jedanaest džamija od kojih je Careva stara gotovo 502 godine. To je grad čuvene starogradske čaršije, Begovine koja je pod zaštitom UNESCO-a, hamama iz 18. stoljeća, Behmenluka, Šarića kule, Đulhanumine kuće, stare kuće Puzića, Žujine kuće, Stupa Buzaljka, kuće Aiše Rizvanbegović, Stare tepe i Stare čaršije, kula Mustajbega Rizvanbegovića i porodice Turković.
To je grad ćuprije koju su gradili Osmani i mosta koji je sagradila Sara Kašiković. Kako primjećuje i piše Konstantin Jireček u studiji O vojnom putu, Od Beograda do Carigrada, “od propasti Rimskog carstva u Evropi nije bilo države koja je toliku pažnju posvećivala sistemu svojih puteva, kao što je bio slučaj u Osmanskom carstvu”.
Nevjerovatno, ali istinito, iako nije postojao nikakav sukob između Bošnjaka i Srba u Banjoj Luci i Bošnjaka i Hrvata u Stocu, nego su Bošnjaci u većini bili mobilizirani u HVO i Milošević kao balkanski kasapin i Tuđman kao njegov šegrt po istom rukopisu i na temelju iste ideje postupili su na isti način prema Bošnjacima. Miloševićevi egzekutori su tokom 1992. godine protjerali zamalo sve Bošnjake iz Banje Luke i porušili su sva sakralna, kulturna i urbana znamenja Bošnjaka.
To će isto učiniti Tuđmanove kohorte u Stocu. Ima jedna razlika – u Banjoj Luci je srušeno svih sedamnaest džamija, čak i Ferhadija iz 16. stoljeća koja je pod zaštitom UNESCO-a. Tuđmanove kohorte u Stocu su srušile samo jedanaest džamija jer ih više nije ni bilo, a da ih je bilo i 111, doživjele bi istu sudbinu. Sve što je podsjećalo na Bošnjake i Islam i muslimane: sve džamije, mektebi, Begovina, Šarića kula, Puzića kuća, Stara čaršija, Stara tepa, jezgra i srce grada, Behmenluk, Šarića kuća, sve je spaljeno. To su uradili i s dva kina.
Stolac je bio Tuđmanova replika i kopija Miloševićeve Banje Luke, granatiranje Mostara i rušenje Starog mosta je bila Tuđmanova kopija i replika Miloševićevog granatiranja Sarajeva. Da su njegove snage, ne daj Bože, ušle u Stari Vitez, svjedoče Ahmići, možda bi Bošnjaci u Vitezu doživjeli Srebrenicu prije Srebrenice.
Kada je u pitanju demografija u BiH, nema manjeg grada, u procentualnom smislu, s više ostvarenih pojedinaca.
Povijesno gledano, u političkom smislu, najostvarenija je porodica Rizvanbegovića, jer je Ali-paša Rizvanbegović bio osmanski mutesellim. U ulemanskom pogledu, najdalje je otišla porodica Šarac, jer je hafiz Sulejman Šarac hifz položio za jedan dan, a reis Islamske zajednice je bio od 1910. do 1912. godine.
Njegov sin, doktor prava, poznati advokat Zaim Šarac je bio jedan od najbližih saradnika dr. Mehmeda Spahe. Zaimov sin Džemil kao partizan kasnije je dostigao najviši vojni čin, generalpukovnik. Drugi sin Nedim bio je univerzitetski profesor koji je i meni predavao.
Šta kazati za porodicu Dizdar i braću književnike Hamida i Maka. Kada je Mak Dizdar u pitanju, on je možda najautentičniji, najumniji i najmudriji pjesnik koji je rođen na prostorima bivše SFRJ. U blizini Stoca je rođen mudri i posljednji bosanski did Alija Isaković.
Ne može se preskočiti ni Mustafa Golubić, koji je kod Staljina dogurao do generala NKVD-a, ni Hasan Vrebac, prvi direktor Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju. Tu niko normalan ne može preskočiti univerzitetske profesore Fahrudina Rizvanbegovića, Rusmira Mahmutćehajića, Šaćira Filandru, Aliju Pirića, Edima Šatora, Džafera Obradovića i Nijaza Durakovića.
U Stocu su stotinama godina usidrene porodice Behmena – Šefkija Behmen, bio ministar bez portfelja u Kraljevini Jugoslaviji, porodica Buzaljka, porodica Leta, porodica Nijaza Durakovića, porodica Elezovića, Žuja, Mehmedbašića i Turkovića i mlinice tih porodica, kao i porodice Burina, Hrla, Humačkića itd. Autor knjige kompjuterskom preciznošću se sjeća i svjedoči o svakom čestitom i poštenom čovjeku, bez obzira na vjeru i naciju, kao što su Vid Vujinović, Mile Palameta ili doktor Ekrem Čohodarević, ne zato što je Bošnjak, nego što je insan i vjerodostojan karakter.
Kao što je Bašeskija u svojoj hronici naveo arapsku izreku – Kullu ma kutibe karre ve kullu ma hufize ferre – “Sve što se zapiše, to ostaje i ne gubi se, a sve što se samo usmeno pamti vremenom se gubi i zaboravi”. Kao što je jedan francuski historičar i kritičar književnosti primijetio, ”kada bi se svi tragovi francuske kulture i baštine izbrisali i nestali, ona bi se mogla rekonstruirati iz Balzacovih djela”.
Čini mi se da se poslije knjige Zorana Turkovića “Stolac do vječnosti” znamenja, znamenitosti, značaj, značenje, sadržaj i simbolika, vrijednosti i vertikala Stoca više ne mogu izbrisati i iz sjećanja i iz pamćenja. Toliko je mudro i promišljeno pisao tu knjigu, kao da mu je pomagao i na uho šaptao stećak s Radimlje, sa svojim hiljadugodišnjim iskustvom univerzalnih otvorenih i zajedničkih vrijednosti svijeta i života.
Mustafa Spahić
Izvor: Oslobođenje
