Omogućiti obrazovanje osobama sa invaliditetom nije nečija volja već obaveza nadležnih institucija i domaćih i evropskih zakona i konvencija, poručuje Mreža “Partnerstvo za inkluzivno obrazovanje” iz Tuzle koja ima 1.600 korisnika.
“Roditelji još uvijek ne znaju je li imaju asistenta ili defektologa, šta dobijaju sa kantonalnog nivoa, šta dobijaju sa federalnog. Roditelji, pored svih borbi, trebaju pročitati Zakon o osnovnom obrazovanju TK, Zakon o srednjem obrazovanju TK, Pravilinik ministarstva obrazovanja koji je ministar propisao za osobe sa poteškoćama u razvoju… Sve je to za jednog prosječnog roditelja jako puno“, pojašnjava Omer Grebović, UG “Imam pravo” Lukavac.
Obezbjeđivanje adekvatnih udžbenika i didaktičkog materijala, pomoć defektologa te angažiranje asistenata na nastavi, osnovne su potrebe. Primjera radi, Sarajevski kanton ima 144 asistenata, Tuzlanski 37.
“Djeca koja su slijepa ili slabovida u startu nisu ravnopravna sa svojim vršnjacima. Trebali bi imati udžbenike u alternativnom formatu što uključuje Brajlovo pismo, uvećani tisak ili knjige u tekstovnom obliku za gluhe osobe”, ističe Tifa Tučić, Udruženje građana oštećenog vida Tuzla.
“Na jednoj strani imamo usvojen jezik i priču, a na drugoj da institucije vlasti tjeraju po starom. Proces obrazovanja za osobe sa invaliditetom uglavnom nedostupan. Kada je i dostupan, nije kvalitetan”, zaključuje Suvad Zahirović, Informativni centar „ Lotos“ Tuzla.
Članice Mreže – Partnerstvo za inkluzivno obrazovanje tvrde da žele biti partner kantonalnoj vladi kako bi se našla prihvatljiva rješenja koja će uključiti djecu i mlade sa invaliditetom u redovan obrazovni proces jer naša država se, Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija, obavezala na poštivanje prava ove populacije.
“Pored naših nastojanja i zahtjeva višekratnih, pismenih obraćanja i Vladi TK i Ministarstvu obrazovanja i resornom ministru, nismo dobili nikakav odgovor”, kaže Zahirović.
“U proces uključivanja i donošenja odluka za osobe sa invalidtetom i djecu države potpisnice dužne su da aktivno uključe osobe sa invalidetom i mreže koje predstavljaju djecu sa invaliditetom. Međutim, to se kod nas na TK ne dešava”, dodaje Grebović.
Ovaj kanton ima 98 osnovnih škola i uglavnom nemaju rampe. Iako su mnoge rekonstruisane, arhitektonske barijere nisu uklonjene uprkos zaključku Skupštine TK da se omogući prilaz javnim institucijama. Od betonskih prepreka očito su samo veće one u glavama bh. društva koje ne želi inkluziju sa papira prenijeti u školske klupe.
N1
