Koračam dužinom avlije, ne bi li dostigao radnu temperaturu. Sa zida me promatra mačak. Umoran od februarskih bojni, nema kuveta skočiti ni na ptice koje skakuću pored njega. Potom prhnu na grane da otpjevaju poznate note.
Vidim voćke u komšijinoj bašči ugrnute u bijelinu behara. Iz brda ,iznad ceste za Ljubinje, između borova dopire poznati zvuk motorke. Neko hoće pribaviti još koju ćepanicu za posljednji okršaj sa zimom.
Na horizontu ,iznad Crne jame, grupišu se oblaci za juriš na stolačku kotlinu. Zalud. Hava se otela zimi. Buši oblake pa kroz načinjene rupe, Sunce prosipa zrake poput biserja.
Pomislih, riješio sam se zabluda. Ili mi se samo čini? Kako god da jeste, shvatio sam da Može nema šansi tamo gdje se Ne Može. Da bi se moglo treba podvući crtu. Na mnogo cega.
A na hrapavom i zgužvanom papiru nikakva crta neće da može. Ovdje je mnogo čega hrapavog i zgužvanog.
Hoće li se ikada podvući crta ispod održivog povratka? Sumnjam.
Tek, neki će ga smatrati vlastitom greškom, a neki basamacima prema gore, ili prema negdje.
Svi zajedno umišljamo da smo bitni, dovoljno da možemo mijenjati svijet. A, zapravo smo, u nezahvalnoj, ulozi posljednje domine u nizu, o kojoj odlučuje svaka prije nje.
Pa ipak, ništa nije slađe i zavodljivije od zabluda, jer stvaraju iluzije koje traju do trenutka njihove spoznaje.
Griješe i oni koji ne shvataju da se način pripadanja promijenio. Pa misle da su prostor i vrijeme stali tamo gdje su njihove emocije najdublje.
Nista nije isto i nikada više neće biti. Rijetki koji su se ,narodski rečeno snašli, tvrdit će suprotno da bi njihov novi poredak imao smisla. Ali,eto ih tamo.
Hoće li nas zaobići Korronavirus? Kažu da bolest na bolest neće, ni virus na virus, jer je zauzeto…kod nas odavno.
Tek, sve ima smisla ako ima nade. A, gdje je ona?
Na službenom putu?
Valjda nije zaboravila uzeti povratnu kartu?
Suad (Kika) Prndelj
