Hasan Kikić, bošnjački i bosanskohercegovački pripovjedač, romanopisac, pjesnik i kulturni djelatnik, rođen je na današnji dan, 20. augusta 1905. godine u Gradačcu. Autor je novelističkog ciklusa Provincija u pozadini (1935), romana Ho-ruk (1936) i Bukve (1938), zbirki pripovijetki Lole i hrsuzi (1947), Zgode o nasušnom hljebu (1949), Carska goveda (1952) i Dedija (1953).
Rodna kuća Hasana Kikića u Gradačcu (Ahmed Muradbegović i Hasan Kikić rođeni su u istoj mahali Bukva)
Kikićevi su iz okolice Gradačca, iz onih istih sela koje je Kikić s toliko lirske snage opisao u svojim djelima. Prve radosti i tuge i prva dječačka iskustva djelio je s devetero braće i sestara, a pod brižnim okom majke Munire i oca Hasana. Kikić je, kako je sam govorio, sjeo u klupu u petoj godini života. Familijarizirao se sa školom ne samo preko đačkih klupa već i očevim prisustvom u školskim prostorijama. Savjeti, podsticaji, razgovori s ocem raspaljivali su bez ikakve sumnje maštu mladog Kikića, koji je već psihološki antipicirao i utabanjavao put prema budućoj profesiji. Prvi svjetski rat, koji je Kikića zatekao u školskoj klupi, ostavio je duboke tragove u njegovom duhovnom i inelektualnom razvoju. S bolnim spoznajama mračnih strana ratne stvarnosti on završava osnovno školovanje 1918. godine. Kikić je nastavio školovanje, prvo u Višoj đačkoj školi u Derventi (od 1919. do 1923), a potom i Učiteljskoj školi također u Derventi koju upisuje 1923. godine. Tu uređuje časopis Fenjer, u kome je objavio i svoje prve literarne radove. Pred kraj školovanja isključen je iz škole zbog organiziranja đačkog štrajka, nakon čega odlazi kod daidže u Sombor. U tom periodu Kikić piše i objavljuje svoje prve poetske radove i u isto vrijeme završava Učiteljsku školu u Zagrebu 1926. godine. Služi vojsku 1926/1927. u Sarajevu, potom radi kao učitelj u Hajdarovićima kod Zavidovića, Rogatici, nakratko i Ustiprači.
Od 1927. godine Kikić uz pjesme objavljuje i pripovijetke u brojnim časopisima u Sarajevu (Pregled, Gajret, Novi Behar), Zagrebu (Vijenac, Književna revija), Beogradu (Nova literatura), Subotici (Književni server) i dr. Učestvuje svojim radovima i u almanasima: Sa strana zamagljenih (1928) i Knjiga drugova (1929). Aktivno se uključuje u književni život Bosne i Hercegovine publicističkim i književnokritičkim tekstovima prepoznatljivim po polemičkom tonu koji često prelazi u paskvilu. Ulazi u oštre sukobe s piscima desne orijentacije i uključuje u vatrene rasprave o ulozi književnosti u društvu na književnoj ljevici pristajući uz stavove Miroslava Krleže.
Kikić se 1932. godine ženi Ankom Jovanović iz bogate pravoslavne činovničke porodice u Rogatici. Brak ne nailazi na odobravanje i Kikić je na vlastiti zahtjev premješten u Hrvatsku, prvo u Gornji Sjeničak kod Vrginmosta, a od 1936. godine radi kao učitelj i upravitelj osnovne škole u Pisarevini. Blizina Zagreba daje mogućnost Kikiću da dođe u kontakt s krugom hrvatskih pisaca i intelektualaca, Miroslavom Krležom, Krstom Hegedušićem, Augustom Cesarecom. Objavljuje u više hrvatskih časopisa: Savremena stvarnost, Hrvatska revija, Hrvatsko kolo, Pečat. Ali, bez obzira na mjesto objavljivanja njegovih radova, cjelina njegovog književnog opusa okrenuta je pitanjima Bosne i njenog historijskog i socijalno-kulturnog kompleksa.
Ovaj period obilježen je njegovim plodnim književnim stvaralaštvom. Kikić uobličuje i objavljuje još u Bosni započete literarne projekte: antiratni ciklus proza Provincija u pozadini (1935), roman iz života šumskih radnika u austrougarskom periodu Ho-ruk (1936) i roman iz međuratnog života bosanskog sela Bukve (1938). Od 1934. godine vanredno je studirao pravo u Beogradu i završio ga 1938. godine.
S grupom bošnjačkih intelektualaca u Zagrebu 1937. godine pokreće časopis simboličkog naziva Putokaz. Časopis osnovnu pažnju posvećuje pitanjima bošnjačke populacije u kontekstu složenih društveno-političkih i kulturnih previranja međuratne Bosne. Na njegovim stranicama Kikić objavljuje veliki broj radova različitih žanrova, a preko časopisa on se zbližio sa Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem – koji su i suosnivači časopisa – i drugim bošnjačkim intelektualcima. Pored ove dvojice bliskih Kikićevih saradnika i prijatelja, u časopisu su objavljivali i Zijo Dizdarević, Rasim Filipović, Salih Alić, Rizo Ramić i dr. Časopis je izlazio uz velike poteškoće, bilo zbog cenzure ili zbog nedostatka sredstava, i ugasio se 1939. godine. Može se kazati da je Putokaz posljednje značajnije Kikićevo djelo, poslije kojeg se on malo oglašavao. Zapošljava se 1940. godine kao pravni referent u Prosvjetnom odjeljenju Hrvatske. Početkom rata 1941. godine angažovan je u jugoslovenskoj vojsci, a kad se ova raspala, mobilizovan je u domobrane u Sanskom Mostu. Odatle ilegalno pomaže sanitetskim materijalom partizane u Bosanskoj krajini, da bi 1942. godine i sam prebjegao na teritoriju pod kontrolom NOP-a.
Kikić nije umro prirodnom smrću. Ubijen je. Svirepo. Iz četničke zasjede 6. maja 1942. godine kao komesar Prvog krajiškog bataljona na planini Čemernici.
Priredio: Elmir Spahić, MA
Biserje
