Na dan kada su porodice šehida, veterani i građani odavali počast pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine, u haremskom prostoru Liska zatečena je svinjska glava. Malo je onih koji će povjerovati da je riječ o slučajnosti. Simbolika ovakvog čina previše je jasna i previše bolna da bi se mogla svesti na “incident”.
Prema informacijama Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Policijska uprava Mostar jutros je oko 9.30 sati zaprimila prijavu da se pored centralnog spomenika u Liska parku nalazi dio životinjske glave. Policija je obavila uviđaj, a po nalogu dežurnog tužioca Kantonalnog tužilaštva Mostar provode se dalje istražne radnje radi utvrđivanja svih okolnosti događaja.
No, bez obzira na to ko će se pokazati odgovornim, jedno pitanje ostaje da visi nad Mostarom: kakvo društvo gradimo ako se na mjestima sjećanja mrtvi vrijeđaju na ovakav način?
Godinama slušamo priče o suživotu, evropskim vrijednostima, međusobnom poštovanju i pomirenju. Te riječi zvuče ispravno i potrebno. Ali suživot nije deklaracija za političke govore niti fraza za međunarodne izvještaje. Suživot se pokazuje djelima.
Ako se na mjestu gdje ljudi dolaze proučiti Fatihu svojim najmilijima ostavlja svinjska glava, onda je to poruka koja nadilazi obični vandalizam. To je čin koji vrijeđa vjerska osjećanja, ljudsko dostojanstvo i elementarnu civilizacijsku pristojnost.
Posebno zabrinjava što se ovakav događaj dešava u gradu čija je ratna prošlost obilježena teškim zločinima, logorima, progonima, rušenjem džamija i sistematskim uništavanjem bošnjačke kulturne i vjerske baštine. Upravo zbog te historije svaki čin mržnje nosi dodatnu težinu i budi bolna sjećanja.
Zato danas nije dovoljno izreći osudu. Potrebno je pronaći i procesuirati odgovorne, jer jedino tako poruka može biti jasna – da u Mostaru nema mjesta za vrijeđanje mrtvih, skrnavljenje svetih mjesta i sijanje mržnje.
Istinski suživot ne gradi se govorima, nego odnosom prema komšiji, njegovoj vjeri, njegovim mrtvima i njegovom dostojanstvu. Sve dok se ovakvi prizori budu pojavljivali, a društvo na njih bude odgovaralo šutnjom ili relativizacijom, ostaje otvoreno pitanje koliko smo zaista daleko od vrijednosti kojima se toliko često pozivamo.
