Fatima je moja majka. Upravo je ona navršila osamdeset godina. Fatima je moj jezik,
riječ moja svaka, dakle sve što imam. Ona je riječ koja se traži i nalazi srcem,
koja je srce samo. Eh, Fatima, moja majka…
Koliko sam samo toga zapisao slušajući je dok govori! Počesto pomislim da je ona
svjedok koji vješto kazuje, a da sam ja tek onaj koji to kazano zapisuje. Ona
govori, a ja zapisujem; zapisujem dobrotu i svjetlo njenih riječi, muziku njenoga
govora (“svakome sam ja vazda dobro želila, svakome dobro činila”).
Eh, Fatima, moja majka…
Jednom sam, tako, slušajući je, zapisao skoro cijelu pjesmu, koje se evo prisjetih
na dan njenoga rođenja, osamdeseti po redu.
“Ma pojavile se, nalet ih bilo,
nake crne tice, žutoga kjuna,
kosovci, šta li, vlike im čambre –
da ti ih je samo vidit!
I ne plaše se ko druge tice.
Ono nikad nisam vidila!
Sve pojidoše. I opasne bogami,
hoće insana uklast!”
Kakve tice majko moja draga!
Slušah je, i gledah, u riječ joj
hoteć virnut samu. “Neka jidu
ne bilo ih, ostaće zar i nama što…”
Ko da se, nebeski snovita,
niz obraz niz ruke toplo davala
ta priča, što dobru se uvijek nadala.
Iz nje nam izvirala sva snaga.
U nas se snagom vraćala.
Život nam vazda jačala
a zlu silu kraćala!
Rič tvoja, u kojoj su
sva blaga ovoga svita.
Majko moja draga…
