Ispod Centrale se rijeka, kao da je izgubila dah zbog jurcanja u gornjem toku, lijeno zaustavlja na privremenoj ravnini, dopuštajući da se u njenim dubinama kupaju i skrivaju sjenke okolnih brda i stabala, da bi zatim naglo ubrzala prema Begovini, prema mlinicama, stupama, Inat ćupriji, Adi i dalje pitominama Vidova polja. U tom međuprostoru vode se zaskaču i sunovraćuju preko ruba okomitog vodopada Provalije, jedan mlaz sustiže drugi, ulijeće u treći, u četvrti, utapajući se u zapjenjene bijele virove ispod vodopada, pa se čini kao da se voda kupa u samoj sebi.
Onda opet, u bokoru zelenila, smiraj, obale nasute sitnim pijeskom, šljunkom i šoderom, nanosi bujica milenijuma, gradeći, uvjeren sam, smišljeno, s predumišljajem, divno malo kupalište za ljude.
Blizu izlaza iz središnjeg dijela Stoca rijeka još jednom usporava tok, jer su joj ljudi prepriječili brze vodotoke kamenjem i betonskim izlivima, kao i lučnim otvorima i potpornjacima još jedne ćuprije, i još jednom za trenutak smirili brzake u zelenkasto modro ogledalo. Ali čim se domognu ruba brane, vode se vragolasto, kao da mladi kozlići izvode svoje nestašluke, zaskaču preko gornje ivice, hrvu, sudaraju, kovitlaju, i zatim hiljadama srebrenih kapljica skaču u podnožje prepreke da bi se sjedinjeni zaputili prema zapadu, do uvorišta. Drugi krak teče Adom, šapuće danonoćno snenim žuborima riječi ašikovanja okolnim zelenim gustišima, provlači se poput lopova ispod niza kratkih i uskih ćuprijica.
Siguran sam da je malo naselja u svijetu u kojima, na tako kratkoj stazi, njihova rijeka izvodi toliko majstorija i priređuje toliko ljepote kao što to čini Bregava u Stocu. Siguran sam da ni jedno mjesto nema toliko mostova na tako kratkom vodotoku.
(Mugdim Karabeg, 2002.)
