Bilo je nekad u Stocu učitelja čije se ime nije moralo posebno predstavljati. Dovoljno je bilo reći – Milija Glušac.
Bio je učitelj u školi koja je svoje prve poslijeratne đake primila školske 1945./1946. godine. Kroz njene učionice prolazile su generacije stolačke djece, a među onima koji su ih učili bio je i Milija.
U tome i jeste ljepota učiteljskog poziva.
Čovjek pred sebe dobije dijete koje tek otkriva svijet, a njegova je zadaća da mu otvori vrata znanja. Da ga nauči prvim slovima i prvim računima, ali i da mu pokaže koliko vrijede trud, znanje i ljudskost.
Učitelj ne ostavlja iza sebe samo ocjene i upisane lekcije.
Ostavlja trag u ljudima.
Zato se učitelj ne mjeri samo godinama provedenim u učionici. Mjeri se i godinama koje prođu, a njegovo ime i dalje živi u sjećanju nekadašnjih učenika.
Miliju Glušca stariji Stočani pamte upravo tako – s poštovanjem.
I možda nema ljepšeg svjedočanstva o jednom učitelju.
Jer dijete jednom napusti školsku klupu. Odraste, ode svojim putem, zaboravi mnoge lekcije. Ali nešto od učitelja ostane u njemu.
To je ljepota ovog poziva: učitelj ulazi u dječiji svijet onda kada se grade prve važne životne vrijednosti, a ono što mu da kroz znanje i riječ ostaje mnogo duže od školskih klupa.
Milija Glušac pripada generaciji stolačkih učitelja koja je znala vrijednost te odgovornosti.
Zato priča o njemu nije samo priča o jednom čovjeku.
To je priča o učitelju kao pozivu.
O čovjeku koji svakog jutra ulazi među djecu i zna da pred njim nisu samo učenici, nego budući ljudi.
I zato se obrazovanje ne završava ocjenom, niti se znanje mjeri samo školskim uspjehom. Najveća vrijednost učitelja vidi se tek mnogo godina kasnije, u ljudima koje je učio.
Jer nema snažnijeg temelja jednog društva od obrazovanog čovjeka, a svaki takav čovjek jednom je imao svog učitelja.
A grad koji pamti svoje učitelje, pamti i dio vlastite duše.
Glasstoca.ba
