Najviše sam se bojao da nas žive ne zapale u kući, reći će jedan od preživjelih svjedoka masakra u Ahmićima koji se prije 31 godinu dogodio u ovom mjestu u srednjoj Bosni.
Četrdeset osam sati pepela! Tako je nazvana jedna od najstrašnijih operacija izvedena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, iza koje su ostala tek tijela 116 ubijenih civila među kojima 32 žene i 11 djece, koja su spaljivana! Najmlađa žrtva zločina bila je tromjesečna beba!
Iza ovog zločina stoje pripadnici 4. bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su izvršili masakr nad Bošnjacima u selu Ahmići.
Priredio: Faruk Vele
Haški tribunal je konstatirao da je masakr izvršen 16. aprila 1993. u selu Ahmići predstavlja “tek jednu užasnu epizodu u široko rasprostranjenom obrascu nasilja kojem je svrha progon”.
Zapisi iz spaljenih domova
Ovom zločinu prethodila je jedna prijetnja.
“Nemojte se igrati time!…Može se desiti ne samo da ne bude države Bosne i Hercegovine, nego da ne bude ni muslimanskog naroda”, kazao je osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, dopredsjednik predsjedništva tzv. hrvatske republike Herceg-Bosne, bivši čelnik HDZ-a BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u srednjoj Bosni sredinom februara 1993. godine u intervjuu koje je snimila TV tzv. HZHB, Studio Vitez.
To je onaj HVO koji je ovih dana proslavio svoju 32. godišnjicu.
To je onaj isti Kordić kojeg će po izlasku iz zatvora dočekivati vrh HDZ-a BiH na čelu sa Draganom Čovićem, a biskup Košić ljubiti ruke čovjeka koji je smatrao legitimnim i opravdanim čak i spaljivanje djece.
Selo Ahmići nalazi se oko dva kilometra istočno od grada Viteza, u središnjoj Bosni i Hercegovini. Do 16. aprila 1993. imalo je otprilike 800 stanovnika, od kojih je bilo oko 90 posto bosanskih muslimana. U Ahmiće se sklonilo oko 300 muslimana prethodno prisilno raseljenih iz drugih područja.
Prema izvještaju Tadeusza Mazowieckog od 19. maja 1993. godine, tokom ili nakon napada dvije džamije u selu su uništene, jedna eksplozivom, dok je druga bila zapaljena i njeni ostaci su još uvijek tinjali “kad su terenski djelatnici stigli u selo”.
Od 89 tijela koja su pronađena u selu, većina su bile starije osobe, žene, djeca i dojenčad. Popis ukupnog broja žrtva dobiven je iskazima raseljenih osoba koje su svjedočile ubistvima.
Nekadašnji dobrosusjedski suživot pretvorio se u progon onih ‘drugih’.
Glavna meta tih napada bio je upravo sam identitet – sama ljudskost – žrtve. To ‘lično nasilje’ se provodi nad drugim ljudskim bićima isključivo zbog njihove etničke, vjerske ili političke pripadnosti”, navedeno je u presudi.
Tragedija koja se odigrala tog dana, naveli su, ima sve odlike antičke tragedije.
“Kao prvo, odlikovala se jedinstvom vremena, prostora i radnje. Ubijanje, ranjavanje i paljevina izvršeni su na istom području, u razdoblju od nekoliko sati. Izvršile su ih relativno male grupe pripadnika vojnih snaga bosanskih Hrvata: HVO-a i specijalnih jedinica hrvatske vojne policije, takozvanih Jokera. U toku nekoliko mjeseci koliko je trajao ovaj sudski postupak vidjeli smo pred sobom, kroz priče žrtava i preživjelih, veliku tragediju. Baš kao i u antičkim tragedijama, u kojima se zlodjela nikad ne prikazuju već ih prepričavaju glumci, brojni su svjedoci Pretresnom vijeću opisali ljudske tragedije koje su snašle tolike obične stanovnike tog malog sela”, sažetak je presude Pretresnog vijeća.
Poricanje i prikrivanje zločina počinjenih u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije je, u pravilu, bilo pažljivo planirano i sustavno provođeno, baš kao i njihovo izvršenje.
Zločin u Ahmićima u tom pogledu nije izuzetak. Štaviše, paradigmatičan je primjer.
Tvrdili da su zločine počinili Bošnjaci u uniformama HVO-a!?
“Nakon masakra u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, političko i vojno rukovodstvo bosanskih Hrvata u kontaktima s međunarodnim predstavnicima podastrlo je čitav niz teorija i (ne)mogućih objašnjenja – od toga da je zločin isprovocirao misteriozni Englez do toga da su ga počinili Srbi, pa čak i Muslimani prerušeni u uniforme Hrvatskog vijeća obrane”, navodi se.
Zataškavanje je nastavljeno i nakon rata, preciznije od novembra 1995. godine, kada je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao optužnice za zločin u Ahmićima.
“Hrvatske vlasti su, istina, primorale optužene na dobrovoljnu predaju, ali su ujedno poduzele korake da u Hag – pored Blaškića, Kordića i drugih optuženika – ne stignu i dokazi koji bi doprinijeli razotkrivanju istine o Ahmićima. Tako su arhive prije dolaska haških istražitelja premještane na njima nedostupna mjesta i pedantno čišćene od kompromitirajućih dokumenata”.
Ko je osuđen za Ahmiće?
Za zločin u Ahmićima osuđeno je šest osoba na ukupno 95 godina zatvora. Haški tribunal (ICTY) izrekao je pet presuda, među kojima je i kazna od 25 godina zatvora Dariju Kordiću, koji je oslobođen nakon izdržane dvije trećine kazne. Kordiću je ujedno izrečena i najteža kazna za najveći zločin u Ahmićima.
Međutim, nikad se nije pokajao za Ahmiće. Dočekan je kao heroj. Danas je katolički teolog i posvećen je vjeri. Sud BiH je na deset godina zatvora osudio Paška Ljubičića.
Inače, prve optužnice za zločine u Lašvanskoj dolini podignute su 1995. godine, a do 2006. pred Tribunalom je održano sedam postupaka protiv ukupno 13 optuženih. Dvojica optuženih su osuđena nakon priznanja krivice: Miroslav Bralo 2005. godine u Tribunalu, a Paško Ljubičić 2008. u Sarajevu, pošto je njegov predmet prepušten Sudu Bosne i Hercegovine.
U preostalih pet haških procesa sudilo se jedanaestorici optuženika koji su poricali krivicu.
Tihomir Blaškić se predao u aprilu 1996. i, budući da ostala petorica s originalne optužnice za Lašvansku dolinu još nisu bila dostupna Tribunalu, njemu je odvojeno suđenje počelo u junu 1997. Zlatka Aleksovskog su hrvatske vlasti predale Tribunalu u aprilu 1997. a suđenje mu je počelo u januaru 1998. godine. Antu Furundžiju je SFOR uhapsio u decembru 1997., a suđenje je održano u junu iduće godine.
Haški sud izrekao je presude i Dragi Josipoviću, Vladimiru Šantiću, Miroslavu Brali i Anti Furundžiji. Tihomir Blaškić bio je osuđen na 45 godina zatvora, prvostepenom presudom, ali je nakon apelacije oslobođen krivice za zločine u Ahmićima, te je osuđen na devet godina zatvora za druge zločine.
I poslije 29 godina jedino pitanje koje odzvanja srednjom Bosnom je zašto? Nema tog cilja u ime kojeg može biti počinjeno ovakvo zlo. I druga zla u Bosni i Hercegovini.
Nekada se nikada i nikome više ne ponove Ahmići, Stupni Dol, Vrbanja… Neka se nikada i nikome ne ponove Trusina, Grabovica, Uzdol! Sjedinjeni u boli, danas mislimo o žrtvama i njihovih porodicama.
