U proteklom periodu građani Stoca svjedočili su oslikavanju murala sa zastavom tzv. Herceg-Bosne na Radimlji – tvorevine koja nikada nije imala međunarodno priznanje, a čiji su politički i vojni lideri pravosnažno osuđeni za ratne zločine pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Kada je mural djelimično prešaran, odgovor nije izostao: „Obnovljen s još više ponosa“, uz poruku da „ljubav prema svome ne može biti prekrivena“.
Ali ljubav prema „svome“ ne može, i ne smije, uključivati veličanje paradržavne tvorevine čiji je cilj bio etničko čišćenje, logori i trajno protjerivanje jednog naroda.
Zastava tzv. Herceg-Bosne nije hrvatska zastava. Niti je zastava Republike Hrvatske, niti je u skladu s Ustavom Federacije BiH, koji ju je jasno proglasio neustavnom. To je simbol pod kojim su počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom – uključujući logore Dretelj, Gabela, Heliodrom, kao i sistematska silovanja, mučenja, i plansko uništavanje vjerskih i kulturnih objekata.
Zato se s pravom postavlja pitanje:
Čime se konkretno ponose oni kojima je blisko takvo izražavanje na javnoj površini?
Na presude od 111 godina zatvora za ratne zločine?
Na logore u kojima su zatvarani i mučeni civili samo zato jer nisu bili odgovarajuće vjere i imena?
Na ideologiju koja je rušila, a ne gradila?
Takvi simboli u javnom prostoru nisu izraz ljubavi prema svom narodu, već poruka mržnje prema drugome. A to nije patriotizam. To je nastavak rata drugim sredstvima – muralima, simbolima, i zapaljivom retorikom.
Ako zaista želimo govoriti o ljubavi prema svome – onda je vrijeme da se ta ljubav ogleda u istini, pravdi, pomirenju i poštovanju svih žrtava. Ne u tvrdoglavom održavanju simbola koji svakodnevno vrijeđaju, izazivaju i podsjećaju hiljade ljudi na najteže dane njihovih života.
Patriotizam nije mržnja.
A ponos na zločin – to je sramota, ne herojstvo.
Vrijeme je da se odlučimo:
Želimo li graditi grad suživota – ili muzej poricanja?
