Koja je to zemlja tvrđa i odbojnija od Hercegovine!? A koja, opet, ima tako mehko srce i zavodljivu privlačnost!? Koja je zemlja toliko nesretna i nevoljna, a opet tako ponosna i samodopadljiva!? Koju zemlju sunce tako nemilosrdno i ustrajno prži, a u kojoj opet ledeni vjetrovi tako olujno puhaju!? Koja je zemlja tako suha i žedna, a koju, s druge strane, povodnji i bujice toliko rastaču!? Koja je još zemlja poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a opet tako plodna, dobrostiva i blagodarna!?
Ovu osobenu i osebujnu zemlju nikada drugi nisu uspijevali razumjeti. Ona je bila razumljiva, te stoga i draga i nezamjenjiva, samo onima koje je rađala i odgajala. Nikada je drugi nisu naseljavali, nego je ona druge naseljavala (“Čitav svijet naseli, a sebe ne raseli”, govorilo se još od davnina), niti su je drugi hranili. Ona je hranila druge, i materijalno i duhovno.
Obilje sunca i ono malo dragocjene vode, škrta ali dobrohotna zemlja i vrijedne ruke stvarali su dovoljno hrane, a ako je nekad nečega i manjkalo, namirivano je onim čega je bilo napretek. Ili su ljudi iz različitih dijelova Hercegovine vršili razmjenu onoga što im je preticalo za ono čega im je nedostajalo.
Sir i meso iz Bileće, Gacka i Nevesinja razmjenjivani su za povrće i voće iz Čapljine, Stoca i Mostara; duhan i vino iz ravničarskih krajeva mijenjani su za vunu i drvo iz “gornjaških” krajeva; riba iz Neretve se trampila za salo divlje mačke sa Hrguda. Svakom ozbiljnom domaćinu bili su poznati putevi i pravila tog trgovačkog kolopleta. Ljudima se vjerovalo na riječ, pa ako bi neki “gornjaš” s Vlahovića stjerao u Dubrave konja na prodaju, a mušterija u tom trenutku oskudijevala s parama, nije se pravio problem, dat će kad bude imao, važno je da se ljudi međusobno razumiju i ispomažu, a jedan konj manje ili više nije bio greda. Ali ne pamti se da je neko nekome ostao dužan ili pogazio zadatu riječ.
Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi, kao, ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kako da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je uvijek bila oaza razvijenog društvenog života, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije.
Sva perfidna, nasilnička i zlonamjerna nastojanja da se poremeti i razbije ovaj osobeni hercegovački životni mozaik redovno su doživljavala neuspjeh. Bilo je prilika, pogotovo u ratnim kalvarijama, kad se činilo kako je ideja o zajedničkom životu i dobrosusjedstvu konačno poražena, ali je ona uvijek iznova oživljavala i nastavljala trajati u nekom drugom obliku. Ni posljednji rat je nije iskorijenio, mada zlo i mržnja, kojima su je njezini protivnici “počastili”, nikada nisu bili tako izdašni.
Jedino čega Hercegovcima nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav – beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od podvodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi.
