Poremećaj senzorne integracije se najčešće manifestuje kroz neprimjerenu reakciju na intenzitet čulnog unosa. Dijete može biti preosjetljivo (hiperosjetljivo) ili nedovoljno osjetljivo (hipoosjetljiv) na određene vrste čulnog podražaja (taktilnog, vestibularnog, proprioceptivnog, auditivnog, vizuelnog) ili može biti istovremeno i preosjetljivo i nedovoljno osetljivo na isti čulni podražaj (flip-flop, mješovita reaktivnost) (Bil & Peske, 2011).
Tako se, naprimjer, taktilno preosetljivo dijete može rasplakati ako slučajno dodirne mokru krpu, vatu, čupavu lopticu ili može intenzivno izbjegavati kontakt s materijalima različitih tekstura (odbija da hoda po travi, pijesku, ne želi da hoda bosonogo…). Vestibularno preosjetljiva djeca izbjegavaju da se kreću, ne vole da se ljuljaju, vrte, skaču, mijenjaju položaje tijela u prostoru.
Djeca preosjetljiva na auditivni unos, često će pokrivati uši kada čuju iznenadni zvuk, ali se mogu rasplakati i u potpuno tihoj prostoriji ili ih može ometati zvuk kazaljke na satu. S druge strane, kod nedovoljno osjetljive djece, informacija sporije stiže do mozga te im je potreban intenzivniji čulni unos da bi adekvatno odgovorili na određeni podražaj (npr. često se dešava da se auditivno nedovoljno osjetljivo okrene na poziv po imenu tek onda kada ga glasno pozovete).
U praksi sam se najčešće susretala s proprioceptivno nedovoljno osjetljivom djecom. Ova djeca snažnu potrebu da lupkaju nogama ili predmetima, udaraju, guraju, nose i prenose teške stvari, lopte, dijelove namještaja, snažno skaču, grizu dijelove odjeće ili da oralno ispituju predmete, klate se na stolici.
Da li poremećaj senzorne integracije utiče na motorički i kognitivni razvoj?
Djeca se poremećajem senzorne integracije mogu imati poteškoće u usvajanju novih pokreta, ovladavanju vještinama čitanja i pisanja, izvođenju grubih i finih motoričkih aktivnosti, doživljaju tjelesne cjelovitosti, uspostavljanju domincije ruke, oka, uha i noge, orijentaciji u prostoru.
Ipak, dominantan problem se javlja u domenu usmjeravanja i održavanja pažnje. Da bi dijete usmjerilo svoju pažnju, neophodno je da nivo njegove pobuđenosti bude na optimalnom nivou, što nije slučaj sa djecom s poremećajem senzorne integracije. Nivo pobuđenosti senzorno preosjetljivog djeteta je povišen, dok je nivo pobuđenosti senzorno neosjetljivog djeteta snižen. Stoga, Bil & Peske (2011) navode da dijete prvo mora da zadovolji svoje senzorne potrebe prije nego što započne za izvođen aktivnosti koja zahtijeva pažnju.
Autorica teksta: Dragana Kulezić Stojinović,
master defektolog-somatoped, reedukator psihomotorike, senzorni integrator
Izvor: Pitajte defektologa (blog)
