Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona dodijelila je kompaniji ECO-WAT iz Kiseljaka koncesije za izgradnju nekoliko solarnih elektrana.
Firma ECO-WAT je u vlasništvu Dejana Brajkovića i kompanije Tibra-Pacific koja je dodijeljenom koncesijom na području Stoca graditi 20 solarnih elektrana, piše Oslobođenje.
Jedna koncesija je data za elektrane C3, C4 i C5, sve tri instalirane snage 4.999,20 kW, te D5, D6, D7, D8 i D9, svih pet instalirane snage 999 kW, te E1, E2 i E3, sve tri instalirane snage 999 kW.
Druga koncesija je izdana je koncesija za izgradnju elektrana B2, B3, B4 i B5, sve četiri instalirane snage 4,999,20 kW, zatim C2 instalirane snage 4,999,20 kW, kao i D3, D4, E4 i E5, sve instalirane snage 999 kW, također na lokalitetima Trijebanj i Crnići.
Solarne elektrane će se graditi na lokalitetu Trijebanj i Pješivac u Gradu Stocu. Koncesija se dodjeljuje na period od 30 godina. Prava i obaveze koncesora i koncesionara precizirat će se ugovorom o koncesiji koji će, uz prethodnu saglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona i pribavljeno mišljenje Kantonalnog javnog pravobranilaštva, u ime koncesora s koncesionarom potpisati ministar privrede HNK.
Za veće elektrane jednokratna koncesijska naknada iznosi nešto iznad 20,000 KM, a za manje kreće se od 3.000 KM.
Firma ECO-WAT je u vlasništvu Dejana Brajkovića i kompanije Tibra-Pacific. Firma je još 2022. godine dobila saglasnosti od Vlade FBiH u postupku izdavanja energetskih dozvola za izgradnju pet fotonaponskih elektrana.
Vlasnik “Tibre” je kontroverzni Tihomir Brajković, a poslove proizvodnje struje u Hercegovini namjerava raditi zajedno sa svojim bratom Dejanom.
Ko je, zapravo, Tihomir Brajković? Prema dostupnim podacima, rođen je 1972. godine u selu Oglavku kod Brestovskog, na granici Fojnice i Kiseljaka. Porodica mu se u bivšem sistemu bavila poljoprivredom, i to vrlo uspješno. Zemlju su od tadašnjih zadruga uzimali u najam, a sve što bi proizveli prodavali su u Sarajevu i okolini.
U ratu je Tihomir bio obični vojnik HVO-a, ali su poljoprivredu, od koje su do tada dobro živjeli on i njegovi, zamijenili – trgovinom. Kiseljak je bio punkt iz kojega se opskrbljivalo opkoljeno i gladno Sarajevo. Nije izostala dobra zarada.
Iz rata Brajkovići izlaze na broju, ali godinu-dvije poslije u saobraćajnoj nesreći gine glava porodice. Sve konce preuzima najstariji sin Tihomir. Da je tako bilo, kazuje i naziv firme koju je osnovao – “Tibra”, što su početna slova njegova imena i prezimena. Braća Benito, Robert i Dejan našli su se u ulozi glavnih saradnika.
Prvi veliki poslijeratni posao bio je onaj s mesom. Brajkovići su osnovali tvrtku “Meso-Impex” i prošli su više nego dobro. Prema riječima upućenih, upravo u to vrijeme Nizozemska, Belgija i još neke zemlje počele su se rješavati mesa iz rezervi kojem se bližio rok trajanja. Naime, shvatili su da im je bolje da ga prodaju ili poklone nego da ga sami unište. A tamo su mnogi iz susjedne zemlje namirisali priliku za dobru zaradu.
– U nekoliko mjeseci obitelj Brajković kupila je luksuzne Mercedesove hladnjake i stekla vozni park kakvim se mogu pohvaliti samo jake mesne industrije s desetljećima dugom tradicijom. Kako i ne bi, kad su za to meso u redu stajali ćevabdžije iz Sarajeva, Zenice, Visokog, Banje Luke… I što je bitno, kamione nisu kupovali na uobičajen način, poput kredita ili leasinga, već uglavnom u gotovini. Novac na stolu. To je poslovično oprezne Nijemce ostavilo u čudu – kažu mještani Kiselja.
Iz tog vremena ostao je možda jedini veći poslovni rep braće Brajković, “težak” 9,3 miliona konvertibilnih maraka, odnosno oko 4,6 miliona eura. Radilo se o famoznom “uvozu za izvoz”, a to su bikovi i goveda.
Oni su sa svoje strane ušli u Slobodnu zonu u Kiseljaku, ali su je ubrzo i napustili pod obrazloženjem “dorade”, odnosno “interne obrade”. Nekoliko dana kasnije ista bi roba ponovno bila vraćena u zonu i iz nje nakon carinjenja puštena u slobodan promet u Bosni i Hercegovini. Kvaka je u tome što je ipak na tržište puštena manja količina mesa nego što je uvezeno, a samim time i manje carina i drugih davanja.
Shema je funkcionirala sve dok je Uprava za neizravno oporezivanje BiH (lokalna Porezna uprava) nije razotkrila 2006. godine. Trebale su im četiri godine jer ih je 2002. na ovakvu praksu upozorio CAFAO. Na kraju su poreznici donijeli tačno 273 rješenja, na svako su se Brajkovići žalili, ali su u međuvremenu rasprodali strojeve i vozila, pa je veliko pitanje hoće li i odakle dug od devet i nešto miliona maraka. biti sabran.
Dok je mesni biznis cvjetao, porodica Brajković je u samom Kiseljaku izgradila velebni poslovni centar. No, iz svega se izdvajala diskoteka “Pacific” koja je mogla primiti nekoliko hiljada ljudi. Bio je na dobrom glasu i u njega su u noćni provod dolazili ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, pa čak i Dalmacije.
– To je jedino mjesto gdje se Tiho volio pojavljivati u javnosti. Imao je svoj stol na platformi i odatle je sve nadgledao. Iznad diskoteke napravio je i penthouse s bazenom za sebe i svoju porodicu, pa mu je bilo lako sići i u kućnim papučama – kažu.
Nakon trgovine, mesa i pjevačica, novi su posao pronašli u stanogradnji. Prvu veću stambenu zgradu izgradili su u Kiseljaku, a onda im se Sarajevo otvorilo . Navodno su odnosi s lokalnom vlašću i HDZ-om počeli škripati, apetiti obje strane postajali su sve veći i teško su dolazili do dogovora.
Porodica Brajković počela je naveliko graditi u Sarajevu. Najprije na Stupu, zatim u Nedžarićima, pa na Otoci, niklo je nekoliko hiljada stanova, sve uz tramvajsku prugu. Zahvaljujući ovim građevinama Sarajevo je spojeno sa Ilidžom u jedan grad. Tu su potrošene stotine miliona maraka – kaže građevinar iz Sarajeva.
Kada se gradila, “Tibra” je bila i socijalni partner lokalnim vlastima jer je zapošljavala stotine radnika propalih firmi u Zenici, Visokom, Ilijašu, Kaknju…
– Ljudi su radili za male novce, ali i to im je bilo bolje nego ništa. Brajković je to znao iskoristiti. Jedino što bi dobro platili su inženjeri na gradilištima i advokati koji su papirnato pripremali gradnju – dodaje građevinar.
Kriminalni prekršaj
Također je poznato da je Tihomir Brajković pravomoćnom presudom Suda BiH od 15. aprila 2019. godine osuđen kao vlasnik i osoba koja je efektivno rukovodila poslovanjem pravne osobe Tibra-Pacific doo Kiseljak za kazneno djelo porezne evazije, odnosno utaje PDV-a u razdoblju 2007. -2010. godine u iznosu od 2.390.014,25 KM na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sniženu novčanu kaznu u iznosu od 350.000 KM.
Nakon te presude brojni mediji su objavili da je Brajkoviću oduzeta imovinska korist u iznosu od oko 2,3 miliona KM. No, objava Izvještaja o izvršenju budžeta institucija BiH i međunarodnih obveza BiH za 2022. otkriva da je Brajković kaznu platio tek tri godine nakon presude.
Dakle, Vlada HNK dobija još jednog osuđenog korisnika koncesije.
crna-hronika.info
