Ima utakmica koje se, jednostavno, pamte. Zbog značaja osvojene medalje, zbog pobjede nad velikim rivalom, zbog majstorija nekog asa, zbog koša u posljednjoj sekundi, zbog dramatičnosti, zbog mnogo toga…
Oni koji pamte 1987, a ipak nije bilo tako davno, znat će zašto se danas vraćam na prvi dan augusta te zlatne godine jugoslovenskog sporta. A bila je stvarno zlatna jer su košarkaši-juniori u augustu postali prvaci svijeta, onda su u oktobru isto to ponovili mladi fudbaleri u Čileu, a u decembru u Rijeci njihovim stopama pošli su mladi rukometaši.
Čini mi se da smo tog ljeta bili i prvaci Evrope u vaterpolu u juniorskoj konkurenciji. Kakvo ljeto jugo-sporta…
Elem.ć, 1. augusta 1987. na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bormiju Jugoslavija je u grupi A igrala četvrtu utakmicu. U prve tri pobijedila je Kinu 126-79, Nigeriju 126-82 i Australiju sa 86-73. Ekipa je djelovala sigurno, samouvjereno, uigrano.
Selektor Svetislav Pešić radio je već tri godine sa najboiljim juniorima ondašnje Jugoslavije. Osnovu ekipe činili su igrači koji su 1985. bili kadetski prvaci Evrope u Ruseu (Bugarska) i godinu dana kasnije najbolji na kontinentu u Gmundenu (Austrija) u juniorskoj kategoriji. Te dvije titule se nekako manje pamte i osjećam potrebu da pomenem igrače koji su ih osvojili:
Emilio Kovačić (16), Nenad Trunić (30), Zoran Kalpić (62), Toni Kukoč (39), Slaviša Koprivica (63), Nebojša Ilić (140), Nebojša Razić (71), Dragan Milutinović (15), Vlade Divac (82), Dževad Alihodžić (14), Nenad Videka (90), Radenko Dobraš (93).
GMUNDEN 1986:
Ivica Gulin (22), Luka Pavićević (79), Nebojša Ilić (103), Toni Kukoč (90), Aleksandar Đorđević (72), Samir Avdić (8), Vlade Divac (103), Radenko Dobraš (65), Dino Rađa (92), Slaviša Koprivica (29), Teoman Alibegović (35)
Tog 1. augusta 1987. generacija je polagali najteži test – mladi Amerikanci su došli sa moćnom ekipom, sa igračima koji će gotovo svi završiti u NBA sa vrlo zapaženim karijerama. Kevin Pričard, Leri Džonson, Geri Pejton, Stejsi Ogmon, Dvejn Šincius, Lajonel Simons…samo su neki od igrača koji su tog dana u 22,00 izašli na megdan našim momcima. Utakmicu su sudili Ljubo Kotleba (Čehoslovačka) i Nar Zanolin Kanada, obojica kasnije visoki funkcioneri FIBA.
Amerikanci su počeli sa 3-0, Simons sa penala i Stefen Tompson iz igre donijeli su početnu prednost ekipi na čijoj je klupi sjedio Leri Braun. Prvi koš za Jugoslaviju dao je Vlade Divac, Simons je ponovo pogodio za 5-2 a onda je Toni Kukoč pogodio trojku za 5-5. Niko nije mogao ni pomisliti da će legendarni Kuki nanizati još 10 trojki iz 11 pokušaja (ukupan šut za 3 poena bio je 11/12), da će meč završiti sa 37 koševa i da će izluditi sve rivale koji su ga bezuspješno čuvali i još više trenera Brauna koji mu to nikada nije oprostio i nikada, čak i kada ga je trenirao u NBA, nije spominjao tu noć iz Bormija.
Kod 17-17, Kuki je pogodio svoju drugu trojku, onda u nastavku još tri, zatim je pogodio dva penala za naše vodstvo 31-25. Onda su ga malo odmijenili Dobraš i Sale Đorđević, potom i Rađa. Kukoč se do kraja poluvremena (52-42) nije više upisao, ali je sa 19 poena (5 trojki) bio najzaslužniji za vodstvo.
Nastavak je košem otvorio Divac, nadovezao se Neša Ilić sa dvije dvojke i jednom trojkom, potom je trojku pogodio i Luka Pavićević pa je u 27. minutu prednost iznosila lijepih 14 poena (67-53).
Onda se na scenu vratio Kukoč. Jedna trojka, druga trojka, pa koš Pecarskog, pa treća trojka Kukoča i to je već 80-59….Amerikanci nisu znali šta ih je snašlo. Kukoč je ubrzo dao i svoju devetu trojku, a jubilarnu desetu upisao je u 35. minutu (97-75). Rađa je dao dva poena za 99-77 a onda je, kako i dolikuje, Kuki novom trojkom probio “stotku”. Bio je to njegov 37. poen, ne znam kada je promašio onaj jedan pokušaj za tri poena, ali istorija košarke teško da pamti veću preciznost iza linije za trojku.
Na kraju je u zapisniku ostalo za sva vremena:
SAD (95): Pričard 7, Džonson 16, Pejton 4, Tompson 8, Smit 4, Simons 20, Skot Vilijams 8, Ogmon 2, Briki 10, Hjeri 5, Šincius 5, Brajan Vilijams 6.
JUGOSLAVIJA (110): Kalpić, Pavićević 8, Ilić 22, Kukoč 37, Pecarski 9, Alibegović, Đorđević 10, Avdić, Divac 6, Dobraš 10, Rađa 6, Koprivica 2.
Šta je bilo poslije? U narednom 5. kolu naši su pobijedili Portoriko sa 139-100 i kao prvi ušli u polufinale u kome ih je čekala Njemačka. Izostala je stotka, ali nije bilo ni povuci potegni, 89-64. Pošto su Amerikanci u drugom polufinalu pobijedili Italiju (89-84) nadali su se da će se u finalu revanširati Jugoslovenima. Leri Braun je spremio taktiku – sva pažnja bila je skoncentrisana na Kukoča. Ali, ni Kari Pešić nije sjedio skrštenih ruku. Znajući da će Amerikanci čuvati Kukoča naredio je bekovima da “kljukaju” loptama centre. U praksi je to izgledalo ovako: Vlade Divac 21 poena, Dino Rađa 20, Neša Ilić 14, Sale Đorđević 11…A Toni Kukoč ? Samo 9, ali on je svoje odradio 1. avgusta.
Naš tim je osvojio svjetsku titulu sa 7 pobjeda i prosjekom od 112 (!) poena. Bila je to brutalna dominacija, ne sile nego čistog košarkaškog talenta i kruna jedne sjajne generacije iz koje su Divac, Kukoč, Rađa i Đorđević već bili seniorski reprezentativci. Njih četvorica, kao perjanice generacije, napravili su najveće karijere, a narednih dana naći će se u Riju u raznim ulogama.
Divac je predsjednik našeg olimpijskog komiteta, Đorđević selektor Srbije, dok su Kukoč i Rađa članovi stručnog stožera hrvatske reprezentacije. U Riju će biti još jedan naš junak iz Bormija, Nebojša Ilić – tim menadžer naše selekcije.
Preneseno sa: kosmagazin.com
