Nije Stolac postao ljepši onoga jutra kada je o njemu pisao Klix. Samo ga je tog dana vidjelo više ljudi.
A to nije mala stvar.
Lijepo je kada jedan od najvećih bosanskohercegovačkih portala otkrije ono što mi odavno znamo – da između Mostara i mora postoji grad koji se ne obilazi, nego doživljava. Grad u kojem se ne trči od znamenitosti do znamenitosti, nego se zastane na mostu, osluhne Bregava i shvati da neka mjesta imaju ritam koji se ne može izmjeriti satom.
Stolac nije razglednica. Razglednica pokaže ono što se vidi. Stolac krije ono što se osjeti.
Možete obići Vidoški grad, proći Begovinom, zastati kod Radimlje, popeti se do Daorsona ili potražiti hlad pod stoljetnim platanima. Sve ćete to fotografisati. Ali kada se vratite kući, nećete pamtiti fotografije. Pamtit ćete miris smokve u augustu, zvuk vode koja preskače sedre i ljude koji vas pozdravljaju kao da vas poznaju cijeli život.
To je ono što se ne može staviti u turističku brošuru.
Možda je baš zato Klix u svojoj priči prepoznao Aldina Krgu. Ne zato što zna pokazati gdje je neka znamenitost, nego zato što razumije da turizam nije pokazivanje kamenja, nego pričanje priča.
Aldin već godinama radi ono što bi svaki grad poželio imati – bez velikih budžeta i pompe, uporno otvara vrata Stoca ljudima iz cijelog svijeta. Njegove ture nisu puko nabrajanje godina i činjenica. One su razgovor sa gradom. Kod njega gost ne dobije samo informaciju kada je nešto sagrađeno, nego i razlog zašto to mjesto treba zapamtiti.
Takvi ljudi ne postaju ambasadori dekretom. To postanu zato što svaki gost ode bogatiji za jedno iskustvo, a Stolac dobije još jednog prijatelja.
I možda je upravo to najveća vrijednost ove priče. Nije važno što je Klix napisao da je Stolac biser Hercegovine. Važnije je što će hiljade ljudi, nakon što pročitaju taj tekst, prvi put upisati ime našeg grada u navigaciju.
A kada stignu, shvatit će da ih nije dočekao samo grad.
Dočekat će ih Bregava koja nikada ne žuri. Vidoški koji stoljećima stražari nad dolinom. Daorson koji i danas postavlja više pitanja nego što daje odgovora. Begovina koja još miriše na neka druga vremena. Mehmedbašića kuća u kojoj se prošlost ne čuva iza stakla, nego živi u svakom detalju.
I ljudi.
Jer nijedna rijeka, nijedna tvrđava i nijedan stećak ne mogu ispričati Stolac bez njegovih ljudi.
Zato je dobro što je Klix ovih dana otvorio vrata Stoca široj javnosti. A još je bolje što među nama postoje ljudi poput Aldina Krge, koji godinama, strpljivo i bez mnogo buke, dokazuju da se grad najviše voli tako što ga dijeliš s drugima.
Neki gradovi imaju više turista nego stanovnika.
Stolac ima nešto rjeđe.
Ima dušu zbog koje se ljudi vraćaju.
Piše:I.E.
