Kad iz Stoca krenete prema Mostaru, čovjeku se učini da ne putuje iz jednog grada u drugi, nego iz jedne uspomene u drugu. Hercegovina je takva zemlja: malo kamena, malo sunca, poneka krivina više nego što bi čovjek želio i toliko priča uz put da bi se moglo putovati cijeli dan, a da se nijednom ne upita koliko još ima do Mostara.
Stočani su na tom putu odavno domaći. Mostar nam nikada nije bio samo grad u koji se ide zbog škole, fakulteta, posla ili nekog posla koji se u Stocu nije mogao završiti. Generacije Stočana ovdje su učile, radile, zasnivale porodice i ostavljale dijelove svojih života, pa je Mostar za mnoge od nas odavno postao mnogo više od susjednog grada.
Ta veza dobila je posebno teško značenje tokom rata, kada je nakon progona i etničkog čišćenja Bošnjaka iz Stoca veliki broj naših sugrađana utočište pronašao upravo u Mostaru. Ljudi su dolazili s onim što su mogli ponijeti, a ovdje ponovo sastavljali svoje živote. Zato danas u Mostaru nema samo stolačkih ljudi nego i bezbroj stolačkih uspomena, prijateljstava, porodica i priča.
A Mostar je, kao i svaki grad koji je dugo živio, pun priča o ljubavi, rastancima i ljudima koji su u njegovim ulicama ostavili dio sebe.
Jedna od najpoznatijih je ona o Anki i Aleksi Šantiću, ljubavi koja je počela gotovo kao šala, a završila kao jedna od onih mostarskih priča koje se prepričavaju i kada više nije sasvim jasno gdje prestaje stvarnost, a počinje legenda.
Anka je bila kćerka Stjepana Tomlinovića, vlasnika fotoateljea, i kada se pojavila u Mostaru, mladi Aleksa Šantić nije baš znao šta ga je snašlo. Kažu da je pratio svaki njen korak, sjedio u dućanu i čekao da se pojavi, a ona mu je djelovala kao kakvo priviđenje koje se čovjeku ukaže na ulici pa nestane prije nego što ga stigne dobro pogledati.
Anka je šetala Mostarom sama ili s mlađim bratom, a Aleksa je vrlo brzo naučio njen raspored bolje nego svoj. Viđali su se gotovo svakodnevno, razgovarali, šetali i pravili se da su ti susreti slučajni. A onda mu je Anka kroz smijeh priznala da slučajnosti tu baš i nije bilo: namjerno je izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će mladi pjesnik shvatiti poruku i pojaviti se.
Kada je saznala da Aleksa objavljuje pjesme, tražila je od njega primjerke „Goluba“ i „Nevena“, čitala njegove stihove i razgovarala s njim o njima, a pjesniku nije trebalo mnogo da shvati kako mu se djevojka koja mu se ukazivala po mostarskim ulicama polako uvlači i u pjesme.
Napisao joj je „Ako hoćeš“.
I tu je Aleksa, kao i svaki pjesnik kada se zaljubi, učinio ono što muškarac koji nije pjesnik vjerovatno ne bi: umjesto da jednostavno pita djevojku šta misli, napisao joj je pjesmu.
Anka je pročitala stihove, uzela papir, vratila mu ga bez ikakvog komentara i krenula niz ulicu. Aleksa je ostao gledati za njom, vjerovatno pokušavajući shvatiti je li upravo doživio ljubavni uspjeh ili pjesnički poraz.
A onda se Anka okrenula, nasmijala i rekla:
„A što se tiče onog ako hoćeš – hoću.“
I tako je počela jedna od najpoznatijih ljubavnih priča starog Mostara.
Nažalost, nije dobila i sretan kraj.
Jer u Mostaru, kao ni drugdje, ljubav nikada nije živjela sama. Za njom su išli roditelji, porodica, običaji, vjera, imovina i ono vječno pitanje šta će reći svijet. Ankin otac želio je veliki miraz i sigurnost, a između porodice i mladog pjesnika rasla je svađa koja će na kraju biti jača od njegove ljubavi.
Šantićeva majka ga je, prema predanju, pred ikonom Svetog Nikole zaklela da će ih, ako Anku dovede u kuću, dočekati mrtve, uz riječi da će crni pokrov biti njihovi svatovi.
I tu se pokazalo da nije dovoljno samo voljeti.
Aleksa je otišao Anki i zatražio oprost, jer vjenčanja neće biti. Ona se godinu kasnije udala za starijeg čovjeka iz Zagreba i napustila Mostar, a pjesnik je ostao u gradu sa svojim pjesmama i onim najgorim oblikom sjećanja – onim u kojem čovjek zna da je mogao imati drugačiji život.
Kažu da su Anki svatovi prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je Aleksa sve gledao kroz prozor i plakao.
Možda je to samo legenda, a možda je upravo onako bilo. Mostar nikada nije bio naročito škrt na legendama, a nije ni Aleksa bio škrt na pjesmama. Ono što se zna jeste da je Anka ostala duboko u njegovom životu i da je mnogo njegovih ljubavnih stihova ponijelo nešto od te neostvarene ljubavi.
I možda upravo zato ovu priču danas vrijedi ispričati i u Stocu.
Jer između Stoca i Mostara nikada nije bila samo cesta. Bila je to veza koju su stvarale generacije, a rat je samo učinio bolno vidljivom. Mnogi Stočani koji su morali napustiti svoje kuće i svoj grad upravo su u Mostaru pronašli sigurnost, dom i mogućnost da nastave život. Zato se u Mostaru i danas može pronaći mnogo Stoca, baš kao što se u Stocu može pronaći mnogo Mostara.
Neke gradove čovjek izabere, neke mu život nametne, a neke jednostavno zavoli pa više ni sam ne zna kada se to dogodilo.
Mostar je za Stočane odavno jedan od takvih gradova.
Grad u kojem su mnogi od nas ostavili dio sebe i kojem se, makar samo u mislima, uvijek vraćamo.
Kao Aleksa Anki.
Samo što je naša priča, srećom, još uvijek živa.
(I.E./Glasstoca.ba)
