Poduzetništvo podrazumijeva slobodu. A slobodu naš narod ne voli, pa ne voli ni poduzetništvo, ni poduzetnike, a posebno ne voli poduzetnice. Zato naš prosječan, srednje obrazovan, ali vrlo samouvjeren bh. čovjek poduzetnike često naziva pogrdnim imenima kao „privatnici“ ili „gazde“, iako je ovo potpuno netačno. Privatnici i gazde su odavno milijarderi, a poduzetnici nisu.
Poduzetništvo okuplja mikro, male i srednje biznise koji čine 80 posto biznisa u BiH. Oni upošljavaju 1-3 radnika i godišnje zarađuju otprilike 50.000 KM (jedva za minimalac i troškove biznisa).
Monopoli kompanija
Prosječan bh. građanim prezire poduzetništvo zbog podsvjesne žudnje ka planskim ekonomijama iz komunizma, koje će mu reći tačno šta da radi, kako da radi, kada da radi i kada da odmara (nedjeljom, naprimjer). Bogataši uništavaju poduzetništvo (ako nije u njihovom vlasništvu), jer žele zadržati monopole svojih velikih kompanija na tržištu, ne trebaju neke nove male biznise da im smetaju. Budžetlije, koji su čak 50 posto našeg stanovništva, ne shvataju i ne žele razumjeti poduzetništvo, jer misle da im ono ne treba i da ih se uopće ne tiče (jer koga briga ko plaća porez). Političari rade samo ono što kupuje brzi glas prosječnog stanovnika koji pripada nekoj od prethodno spomenutih kategorija.
Poduzetnici i poduzetnice u BiH pokušavaju opstati u ovakvoj situaciji, boreći se svaki dan da „drže glavu iznad vode“ beskrupuloznog sistema koji pokušava zatvoriti njihove male biznise. Poduzetnici u BiH, to su vam umorni ljudi, koji nemaju vremena da dižu glas protiv nepravdi sistema, jer se svakodnevno bore za opstanak. To su vam ljudi koji plaćaju poreze i političare koji kasnije donose zakone da im se povećaju porezi i da im se uskrate prava. Kada nam propadnu svi poduzetnici, doći će red da propadnu i ostali akteri ove priče, koji će se tada (možda) pitati zašto nisu pomogli poduzetništvo. Ovakvu priču smo već čuli u više konteksta, nismo ništa naučili iz nje, pa nećemo ni sada. Ovaj tekst više je izraz frustracije, nego nade da ćemo nešto naučiti. Društvo u Bosni i Hercegovini je društvo pogrešnih prioriteta i pogrešnih tema. O ekonomiji, obrazovanju, radu i poduzetništvu bismo trebali pričati, razmišljati i učiti svaki dan. Sistem podrške poduzetništvu proteklih deset godina se gotovo isključivo odnosio na podršku mladima od 18 do 35 godina.
Mlade smo u Bosni i Hercegovini sistematski podržavali raznim grantovima za razne neprovodive ideje, koje su najčešće dobivali isti ljudi. Gotovo 90 posto tih poduzetnika su bili muškarci, jer žene od 18 do 35 godina rađaju djecu, rade u firmama, kuhaju, čiste i rijetko imaju vremena da misle o biznis idejama.
Mladi su, i pored grantova, odlazili i odlaze iz BiH, jer puka grantovska podrška nije dovoljna. Ljudi trebaju pravedan sistem koji ih podstiče na kreativno razmišljanje i preuzimanje rizika. Rizik je, također, nešto čega se naš narod boji, a bez rizika nema poduzetništva.
Nisu mi drage sistemske diskriminacije pri podršci određenim kategorijama, ali činjenica je da biste pomogli ugroženoj kategoriji, morate je pozitivno diskriminirati, odnosno dati joj posebne poticaje. Te poticaje smo do sada davali mladima, penzionerima, invalidima, a evo od prije 2-3 mjeseca izgleda da je konačno došao red i na žene. Poslije 25 godina rada u četiri različite industrije, smatram da kičmu bh. društva ne čine ni mladi ni penzioneri (kategorije kojima političari najčešće pogoduju i čijim glasovima se nadaju). Različita istraživanja, jasno ukazuju na to da kičmu bh. društva čine žene od 35 do 55 godina života, koje nose na svojim leđima cijele porodice, bilo da su udate ili ne.
Kada me pitaju zbog čega se bavim ekonomskim osnaživanjem žena, ja odgovorim zbog pravde. Onda me upitaju pa kako to da su žene u nepravednijem položaju u BiH, kada se to ne vidi? Nepravde prema ženama čak ni većina žena ne primjećuje, jer teško je primijetiti nešto što je oduvijek tu i u čemu si se rodila i što ti je prirodno. Nepravde dolaze iz porodice i društva. Prosječna bh. žena, statistike kažu, ima od 35 do 55 godina, udata je, ima dvoje djece i nema ekonomsku nezavisnost čak i kada je zaposlena.
Mobing i nepravda
Prosječna bh. žena nije mlada, modno osviještena upješna karijeristica, koja putuje svijetom i fotka se, kako biste možda prema društvenim mrežama zaključili. Prosječna bh. poduzetnica, pak, osniva svoj prvi biznis od 34 do 45 godine života, uprkos svima koji je motivišu da to ne uradi. Najčešće je već preživjela mobing i razne napravde kao radnica, pa pokušava da se oslobodi kroz poduzetništvo.
Nekoliko činjenica o nepravdama prema ženama u bh. društvu:
Svaki treći zaposlenik u BiH je žena, znači na svaka dva zaposlena muškarca u BiH, zaposli se jedna žena, iako je broj žena i muškaraca u BiH gotovo jednak. Vidimo da se žene mnogo manje zapošljavaju. Nije to jer im se ne radi, nego jer im se ne isplati raditi. Značajnom broju žena ekonomski nije isplativo da budu zaposlene, jer im je plaća nedovoljna da pokriju troškove čuvanja djece, a da pri tome poslije posla rade satima besplatno.
Žene su većina nezaposlenih u BiH.
U BiH je 514.000 žena koje imaju završenu samo osnovnu školu i ne traže posao i nisu aktivne na tržištu rada već godinama. Ove žene rade u ekonomiji brige i njege, ali ne primaju plaću za svoj rad, niti će imati penziju.
Zaposlene žene u BiH u prosjeku imaju 13 posto niže plaće od svojih kolega, za ista rada mjesta i istu stručnu spremu.
Žene u BiH nemaju jednake šanse za napredovanje kao i muškarci. Postoje primjeri visoko plaćenih žena na visokim pozicijama, npr. u industriji bankarstva, ali te žene su izuzeci od pravila.
U BiH u politici imate samo 23 posto žena, jer se žene najčešće onemogućava da učestvuju u političkom životu, a kada se i uključe, dobiju mjesta na dnu stranačkih listi.
Sve nepravde prema prosječnoj bh. ženi svode se na jedan osnovni uzrok. Žene su previše opterećene tzv. „ekonomijom brige“, tj. brigom za porodicu (djeca, muževi, roditelji) koju rade potpuno besplatno. Duplo više od muškaraca. Prema studiji o ekonomiji brige, žene u BiH su daleko najopterećenije žene u Evropi.
Sada se već ustrajni čitalac pita kako sam od teme poduzetništva došla do teme žena. Jednostavno. Ako nema pravde i jednakih šansi za sve, ostat ćemo jedno nepravedno i nesretno društvo, nesposobno da održava ravnotežu u porodici i poslu, nesposobno za poduzetničke poduhvate i preuzimanje rizika. Poslije mnogih uloga u životu koje sam imala, ponosna sam što sam poduzetnica. Jer poduzetništvo je traganje za srećom i slobodom, za one koji se ne boje ni sreće ni slobode.
Naše žene su umorne i obespravljenje, bez imovine, bez ekonomske moći
Zaposlena žena u BIH, poslije osmosatnog radnog vremena još prosječno pet sati dnevno potroši u brizi o porodici. Zbog loše preraspodjele uloga u porodici, naše žene nemaju dovoljno vremena, energije i sredstava da ostavruju lične ciljeve, zarađuju i pomažu svojoj porodici na mnogo bolji način nego to sada čine. Zato naše žene čine samo 24 posto poduzetnika u BiH i 25 posto radnika. Muškarci i žene u našem društvu treba da se ponovo dogovore o preraspodjeli porodičnih obaveza na način koji je pravedniji prema ženama i prema muškarcima. Kao što nije pravedeno da žena mora preuzeti 90 posto brige o domaćinstvu, nije pravedeno ni da muškarac mora sam da snosi stres i teret finansijske podrške porodici. Nije logično da obrazovana žena koja je plaćena, naprimjer, 50 KM po satu, umjesto da zarađuje taj novac, provodi taj sat praveći burek od 10 KM. Računica je jasna, iako tradicija govori suprotno.
Naše žene su umorne i obespravljenje, bez imovine, bez ekonomske moći, jer većina imovine je u vlasništvu muškaraca. Većina zemljišta, stanova, automobila, štednje je u vlasništvu muškaraca. Naše žene su naviknute i naučene da je uredu da one rade i da poklone svoju imovinu braći (porodično naslijeđe) i muževima. A onda kada treba da uzmu kredit u banci da pokrenu biznis, nemaju kolateral za kredit. To je fundamentalno nepravedno, pogrešno i štetno za cijelo društvo.
Piše: Adela Ramić, ekspertica za razvoj biznisa i finansija
(Azra.ba)
