Britanska bolničarka Florence Nightingle (1820-1910) je u blizinu Istanbula stigla u oktobru 1854. Tamo ju je Britanska vlada poslala zajedno sa tridesetak drugih žena da brine o ranjenim britanskim vojnicima usred Krimskog rata.
Pratila je stanje pacijenata i vodila statistiku o smrtnosti i njenim uzrocima. Pri liječenju ranjenika je izrazitu pažnju posvetila higijeni, sprečavanju infekcija, nabavci medikamenata i opreme za njegu. Insistirala je na temeljitom pranju ruku usred operativnih zahvata. Pisala je u „The Times“ tražeći da vlada dopremi pokretnu bolnicu u Dardanele što se i desilo. Tako su ona i njene saputnice uspješnije liječile pacijente i smanjile stopu smrtnosti. Zbog čestih obilazaka ranjenika u bolničkim krevetima tokom noći nadjenuli su joj ime – Dama s lampom.
Neke su studije kasnije pokazale da je stopa smrtnosti ranjenika u Krimskom ratu pala sa 42 na 2 posto zahvaljujući njenim revolucionarnim idejama i metodama. Postavila je temelje novom pristupu u liječenju i njezi. Vrativši se u London, Florence Nightingle je osnovala školu modernog sestrinstva (1860).
Danas, medicinske sestre i tehničari čine najbrojniju profesionalnu kategoriju u zdravstvenim ustanovama. Njihovo je opredjeljenje da brinu o ljudima u potrebi, pomažu doktorima i pružaju kvalitetnu i sigurnu zdravstvenu uslugu. Oni će raditi svoje posao u miru i ratu, nakon prirodnih katastrofa i u jeku globalnih pandemija.
Domaćica kuće
Medicinska sestra u Domu zdravlja u Orašju Milica Mišković kaže da je glavna sestra u jednoj zdravstvenoj ustanovi kao domaćica kuće. Dok priča o snalaženjima u vrijeme pandemije, telefon joj stalno zvoni. Daje upute kuda s pacijentom, kako rasporediti smjene u područnim ambulantama, ko će raditi kućne posjete, kako organizirati prijem opreme…
„Najteže je bilo objasniti novo stanje našim građanima. Valjalo ih je privoljeti na novi način rada, a da ih ne uplašimo? Trebalo ih je uvjeriti da će dobiti usluge koje hoće, ali da se moraju pridržavati mjera.
Nismo dozvolili da trpe naši hronični pacijenti. Informisali smo ih kroz porodične ambulante i prilikom kućnih posjeta. Davali smo upute kako da se zaštite. Da bismo smanjili gužve, nekima smo telefonski određivali terapiju na tri mjeseca.“
Dom zdravlja u Orašju nalazi se preko puta bolnice. Treća zgrada u istom kompleksu je Centar za mentalno zdravlje. Zgrada Doma zdravlja je mala i nije namijenjena svrsi, ali njoj služi već dvadeset godina.
„U ovim skučenim uvjetima radimo više nego što nam je rečeno kada su nas ovdje smjestili. Hodnici su uski i ordinacije su male. Početkom pandemije smo postavili trijažni kontejner ispred glavnog ulaza. Ispostavilo se da to smeta bolnici, pa smo ga prebacili na drugu stranu. I sestrinsku sobu smo prenamijenili u ambulantu za pozitivne pacijente. Na našu radost, pravi se nova zgrada i bit će to veliko rasterećenje kako za uposlenike tako i za pacijente.“
Kada se u martu prošle godine pojavio prvi pacijent pozitivan na virus COVID-19 – bila je to starija gospođa s hroničinim oboljenjima – u Orašju su krenuli s masovnim testiranjima. Testiranja su obavljali laboranti iz Zavoda za javno zdravstvo. Pomagale su im kolege koje je u ispomoć poslao Dom zdravlja. U početku je bilo tridesetak testiranja da bi najesen taj broj porastao na šezdeset.
Formiranje mobilnih timova
„Išli smo žurno u formiranje mobilnih timova. Morali smo sve mjere poduzeti da se virus ne unese u Dom zdravlja i u bolnicu. Ne smijemo zaboraviti da je primarna zdravstvena zaštita golman zdravstvenog sustava. Snašlo nas je nešto novo. Kako se organizovati? Išli smo dan po dan. Pratili smo mjere i prilagođavali smo se. Nije bilo idealno na početku, ali gdje jeste? Srećom, u prvom valu nije bilo zaraženih u ustanovi. Tako su se kasnije pojavila dva slučaja.“
U jednom trenutku se javila potreba za formiranjem COVID odjeljenja u Orašju. Kako su kapaciteti bolnice, ali i Doma zdravlja ograničeni, odlučeno je da se u zgradu Centra za mentalno zdravlje smjeste pozitivni pacijenti. Obezbijeđeno je deset kreveta i primljena je prva pacijentica. Kako se virus širio tako su se širili i kapaciteti. Oboljele kojima bi se stanje pogoršalo, a doktori procijenili da im treba respiratorna podrška, su ambulantnim kolima vozili na KCU u Tuzli.
„U kućne posjete su išli vozač i dvije sestre i taj dio posla nas je baš umarao. Testirali smo sve sumnjive pacijente i one koji su morali doći u bolnicu na terapiju. Svi naši onkološki pacijenti su imali preventivno besplatno testiranje. Zahvaljujući dobroj koordinaciji između Zavoda za javno zdravstvo, bolnice i Doma zdravlja stanje smo držali kako-tako pod kontrolom.“
Izvor: Aljazeera
