Najobrazovanija i najumnija Srpkinja svog vremena Isidora Sekulić, književnica, prevodilac i književni kritičar, član Srpske kraljevske akademije i prva žena akademik u Srbiji i prvi predsjednik Udruženja pisaca Srbije, koja je rođena 1877. godine u bačkom selu Mošorinu, a umrla 1958. u Beogradu, još davne 1941. godine o bosanskom jeziku i govoru piše esej koji teško da će moći neko tako napisti. Ovaj njen esej je potvrda da je njeno stvaralaštvo zaista izraz i praznik pisane riječi.
Isidora Sekulić je živjela u svijetu jezika, govorila je nekoliko svjetskih jezika i bavila se cijeog života istraživanjem jezika, posebno srpskog. No, u eseju o bosanskom jeziku ona pokazuje svoje majstorstvo i dokazuje da je poznavalac i ovog jezika, a ne samo srpskog narodnog govora i njegovog umjetničkog izraza.
Isidora nam nudi bosanski jezik kao praznik, kao govor kulturne smotre naroda. Koju samo ljepotu, posebnost i dubinu ona vidi u bosanskom jeziku. Poslije njenog eseja ne možemo a da ne počnemo još više da volimo i cijenimo taj naš jezik bosanski i tu našu Bosnu.
-Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao. Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „bosanski jezik”.
-Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.
-Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.
-Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.
(dijak.online)
