U tišini šuma iznad Kamenice, gdje priroda pokušava sakriti ono što historija nikada ne smije zaboraviti, jedan je čovjek dvadeset godina hodao sam – ne iz rekreacije, ne iz dokolice, već iz obaveze koju nije nametnuo zakon, već savjest. Ramiz Nukić iz Srebrenice, bez plaće, bez priznanja, bez svjetala pozornice, tražio je kosti mrtvih. Skupljao ih je golim rukama. Kosti ubijenih muškaraca i dječaka. Ljudi koje je poznavao i onih koje nije, ali je u svakom vidio isti znak: žrtvu genocida.
Ramiz nije bio ni historičar, ni forenzičar, ni političar. Bio je čovjek. Otac, brat, komšija. Čovjek kojem su u julu 1995. godine ubili oca i brata. Kad ih je pronašao, nije stao. Nije mogao. U zemlji kojom je hodao ostalo je previše onih koje niko drugi nije tražio. Nastavio je – iz dana u dan, iz sezone u sezonu. Skupljao je ramena, podlaktice, prste, čizme, satove, poruke i metke.
Njegov život bio je tiha misija u zemlji glasne nepravde. Dok su se po Sarajevu i svijetu održavale konferencije, predstavljale knjige i dijelila priznanja, Ramiz je šutio. Dok su kamere snimale, on je već u zoru bio u šumi. Dok su drugi govorili u ime mrtvih, on ih je tražio. I nalazio. Više od 300 tijela vratio je njihovim porodicama.
Za taj rad nikada nije tražio ništa. I ništa nije dobio. Preminuo je 8. novembra 2022. godine, u zvorničkoj bolnici, u 63. godini života. Dženaza mu je klanjana 10. novembra, na mezarju u Kamenici, gdje je proveo veći dio svog života – tražeći tuđe mrtve. Siromašan, iscrpljen, ali uspravan.
Dok su oni koji su zarađivali na boli držali govore, Ramiz je sam sahranjivao historiju – kost po kost.
Ramiz Nukić bio je hodajući spomenik. Ne onaj od kamena i bronce, već od čovječnosti. Bio je dokaz da u najmračnijim dijelovima naše povijesti postoje ljudi koji, tiho i dostojanstveno, nose svjetlo istine. Njegov život je podsjetnik da dostojanstvo nema cijenu, ali ima cijenu šutnje kad dostojanstvo nestane.
Danas, kad ga više nema, ostaje obaveza svih nas da pamtimo ono što je on radio – i ono što su drugi propustili učiniti. Ostavio nam je istinu, u kostima, u zemlji, u šumi. Ostaje na nama da ne zakopamo i njegovo ime.
Neka ti je vječni rahmet, Ramize. Tvoja šutnja bila je glasnija od svih govora.
(Glasstoca.ba)
