Džemila Zekić rođena je u Sarajevu 30. 3. 1917. godine. Skoro cijeli život provela je u porodičnoj kući na Mihrivodama, u Ticinoj ulici br. 10. Porodica Zekić doselila se iz Stoca u tadašnju Ticinu ulicu, koju je osnovao Hadži Salih Tica. Džemila je bila najstarije dijete Avde Zekića (zvani “Bunardžija”), a pored nje je Avdo Zekić imao i dva sina Reufa i Ragiba. Reuf je završio Višu željezničku školu i poginuo u Drugom svjetskom ratu, dok je Ragib imao veoma uspješnu naučnu karijeru doktoriravši na polju mikrobiologije na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Odrastajući u takvoj porodici, Džemila upisuje Žensku realnu gimnaziju koju, prema iskazu bratića Jasenka Zekića, nikad nije završila. Za razliku od ove tvrdnje, Mustafa Mulalić, na drugoj strani, navodi da je Džemila završila gimnaziju te da je 1950. godine u Sarajevu završila i bibliotekarsku školu. U svim biografskim i bibliografskim podacima navodi se da je svoje prve tekstove objavila 1935/36. godine. Međutim, ona je još 1932/33. godine, kao učenica drugog razreda gimnazije, objavila svoje prve pjesme u časopisu Islamski svijet (pjesme Islam i Muslimanka). Iako njenom poezijom dominiraju religijski motivi, vidljiv je utjecaj svih spomenutih pisaca, i to naročito nakon 1935. godine, kada njena poetika svoje izvore pronalazi u društveno-socijalnim temama kao i u dubokim promišljanjima o čovjeku, njegovom bitku i identitetu – tzv. refleksivna poezija. Objavljivala je i pod pseudonimom Makbula. Umrla je 21. oktobra 2004. u 88. godini i ukopana je na mezarju “Grlića brdo” u Sarajevu. Sve do smrti 2004. godine, ova književnica živi veoma teško, ali susretljivošću dobrih ljudi (Timur Numić, Abdulah Sidran, Fahrudin Rizvanbegović i Enes Duraković), nije oskudijevala u osnovnim životnim potrebama.
VEČERNJA PJESMA
(IDILA)
Sunce zlatno pada za rumena brda,
Spušta se noćna tama,
Sa paše se vraćaju domu svilorumena krda,
Ja sjedim pod lipom sama.
U moru sumraka nestaje posljednji
Tračak dana,
Spušta se anđeo mira
Na zemlju grješnu, a ruža rana
Mirisom srce mi dira…
Mliječni vali biserne lune
Kroz svemir padaju dole,
Na mojoj liri jecaju strane
Kao da nešto mole.
Ah, teško biću koje pati
U krilu noći majske,
Kad narav pjeva k’o dobra mati
Pjesme čarobne, rajske.
Sve selo spava, nebo se blista
Ko oko čednog junaka
Čija je duša k’o alem čista,
Misao bistra i laka…
Zvijezda sreće sm’ješi se na me
I šalje poljupce žarke,
Koji mi dušu u sfere mame
Gdje nema zlobe ni varke
U duši mojoj sevdah se budi,
Ja plačem, plačem, plačem,
Srce mi za njim puca i žudi
U ritmu sve jačem, jačem.
MOJA ŽELJA
U mom srcu plam islama
bukti, jer sam muslimanka!
slijedim moral Muhammedov –
on mi je moj ponos, dika.
U povijesti kad čitam
o kulturi Islama
čiji plamen rasvijetli
sve, gdje vladaše tama,
na oči mi navru suze
i ja počnem plakati,
jer su mnoga braća, sestre,
već počeli padati…
Od Islama neki su
već u bezdan otišli,
a mnogi su bez pravoga
cilja svijet obišli…
Gdje je slava, gdje je kultura
najčistije vjere te?
O, vi, koji to potraste
zar sad ne plačete!?
Španija je naša bila,
Sicilija i svijet vas!
Vratite se svi islamu!
u njemu je samo spas!!
PRVOJ PJESNIKINJI MUSLIMANKI
Umihani Čujdinoj
Pjesnikinja od Bosne pitome,
Oh, kako bih, kako sretna bila,
Kako bi došla hladnom grobu tvome,
Te ga sa ljubavlju zagrlila.
I jecala bolno, tužno dugo…
Jer mi srce ne razumije niko,
Ti bi mogla, ah, ti mrtva drugo,
Pjesnikinjo, slavne Bosne diko!
Nijedna me djeva shvatiti ne zna,
Već sa mržnjom prijeko me gleda
U svake je srce puno leda…
Ti bi samo utješit me znala,
Jer i sama ljubila si žarko
Svoga Muju, svoje srce jarko!
Umrla si kao djevica vjerna,
Zato nema nijednoga znaka,
Po kom bi se pjesnikinjo smjerna
Mogla poznat tvoja hladan raka.
Da ja znadem gdje ti leži tijelo
Tu bih razno cvijeće posadila,
Ponajviše crveno i bijelo
I često bih kraj groba ti bdila.
Moje mlado srce tebe traži,
Tebe djevo, što davno zatvori
Zlatne oči, jer ga sevdah mori…
Tebi samo ja bih rekla draži,
Što u sebi krije momče drago,
Koje mi je zlato, srebro, blago!!
Biserje.ba
