Moramo vratiti atraktivnost srednjim stručnim školama!
Vlada Tuzlanskog kantona dala je saglasnost na odluku o utvrđivanju deficitarnih zanimanja kao što su bravar, zidar, keramičar, krojač, konobar, vodoinstalater, električar, stolar, tapetar… Na internet-stranici Vlade Ministarstvo obrazovanja i nauke raspisat će konkurs za stipendiranje đaka prvih razreda stručnih škola koji su upisali deficitarna zanimanja, a za ovu namjenu u budžetu je planirano 100.000 KM.
Zbog ovog, ali i zahtjeva tržišta rada, mislim da nastavni plan i program fizike u srednjim stručnim školama treba mijenjati, jer je pretrpan i zbijen, tako da djeca ne dobiju dovoljno potrebnog znanja iz ovog predmeta. Uz to, pojedini nastavnici imaju različit odnos prema gimnazijalcima i učenicima srednjih stručnih škola – u gimnaziji učenicima daju više zadataka i ogleda, a u srednjim stručnim školama traže od njih tek nekoliko zakona i definicija koje bi samo trebali naučiti napamet.
Rješenje problema bile bi izmjene nastavnog plana i programa fizike za srednju stručnu školu. U nastavu treba uvesti mnogo ogleda jer to privlači đake i pomaže im da uče efikasno, pamte i bolje razumiju, jer u srednjoj stručnoj školi djeca stiču znanje koje treba biti primjenjivo u različitim životnim situacijama. Pritom ne bi trebao puno odstupati od plana i programa fizike za gimnaziju.
Naprotiv, ovaj predmet trebalo bi izučavati sve tri ili četiri godine, koliko srednjoškolsko obrazovanje traje, jer i u stručnim školama postoje sjajni učenici, genijalci koji zadivljuju marljivošću, trudom i radom, veoma samostalni, sa izgrađenim radnim navikama i vještinama, a prema nastavnicama pokazuju poštovanje i uvažavanje. No, od njih sam često mogla čuti kako je gimnazija elitna škola!
Pitam ih šta je to elitna škola, a oni kažu da je to ona u koju idu djeca bogataša, sudija, advokata, biznismena, da su to škole koje su dobre prema svim pokazateljima rada, možda su i bolje opremljene, djeca dobiju više pažnje nastavnika, stiču viši stepen znanja… Takva je njihova percepcija, i zato mislim da treba vratiti i povjerenje i atraktivnost srednjim stručnim školama.
Ali, da se vratim fizici. Žalosno je, recimo, da dijete završi srednju stručnu školu, a ne zna osnovne mjerne jedinice, ne zna izračunati mjesečni utrošak električne energije, ne zna izmjeriti površinu sobe, ne zna izračunati mjesečni utrošak zapremine vode u domaćinstvu i slično. Djeci treba pomoći da steknu ova znanja i imati na umu kako će mnogim učenicima fizika u prvom razredu srednjih stručnih škola biti jedina i možda posljednja prilika da nešto istražuju, a nastava fizike im to može omogućiti.
Većina učenika u srednjoj stručnoj školi, kada ih pitam da odgovaraju neku nastavnu jedinicu, odmah pita može li odgovarati samo teoriju, a kad pitam šta to znači, kažu: definicije i zakone. Na pitanje da navedu primjere iz svakodnevnog života gdje se odvija neki zakon fizike – nastaje muk. Objasnim im da za to znanje mogu dobiti najviše trojku, a da za četiri ili pet moraju raditi zadatke, jer je to primjena teorijskog znanja. Rješavanje zadataka iz fizike obično im se čini teškim, a ogledi, demonstracije i eksperimenti su nepoznanica. Problem je i što mnogo njih dođe u srednju školu sa znanjem formula za, recimo, izračun površine ili zapremine, ali ne zna pretvarati jedinice. Odvajati teorijski dio nastavne jedinice od računskih zadataka i ogleda nije uredu. Zato im treba dati zadatak da eksperimentišu i mjere i računaju, jer na taj način uče pretvaranje i razumijevanje mjernih jedinica.
A eksperimenti mogu biti jednostavni i oprema ne mora biti skupa.
Za računanje zapremine moguće je u samoposlugama nabaviti jeftine plastične menzure zapremine jednog litra, i to plastične sa podiocima. Ovu operaciju mogu vježbati tako da izračunaju koliko su kubika vode potrošili kod kuće za mjesec dana i da to pretvore u litre. Za mjerenje mase treba imati digitalnu vagu, a pojam vježbati kroz razliku između mase i težine. Gustinu tečnosti i tijela mogu vježbati miješajući med, vodu, ulje, sirup u običnoj staklenoj čaši. U tu tečnost ubacivati razne predmete – ping-pong lopticu, šaraf, kliker, i vidjeti koji će predmet potonuti, a koji ne. Za demonstraciju magnetske sile potrebno je imati dobru magnetnu šipku (stavite je ispod lista papira i pospete željezni prah lagano preko vrha), za elastične sile potrebna je istegljiva opruga, za demonstraciju elektriciteta balon i vunena tkanina, so, biber i češalj za kosu, i slično. Za demonstraciju pritiska najbolji primjer je igla koja može da vrši veći pritisak nego tenk, ali i trag skija i cipela u snijegu, trag žene u potpeticama… Silu trenja možemo pokazati povlačeći neki predmet preko drugog – knjigu po stolu, igračku auto po hrapavoj podlozi i slično.
Apstraktne teme koje je teže razumjeti, poput optike, radioaktivnosti, teorije relativiteta, treba objasniti s mnogo primjera iz svakodnevnog života, jer bi ogledi mogli zbunili učenike. Energiju, toplotu i temperaturu treba objašnjavati primjerima iz svakodnevnog života – neka sjede na drvenoj i metalnoj stolici!
Prateći potrebe tržišta rada uočljivo je da su srednje stručne škole u Tuzlanskom kantonu u proteklim godinama uvodile određene novine u obrazovnom procesu. To je u konačnici dovelo do pokretanja novih zanimanja, odnosno zanata. Nastavnici koji predaju u tim školama pokušavaju osmisliti programe koje mogu povezati s preduzećima gdje se đacima nudi prilika za zaradu na način da praktičnu nastavu odrađuju u nekoj firmi koja im, uz znanje, daje i džeparac i topli obrok. To može mijenjati preferencije đaka pri upisu u srednje škole, ali u školama moramo uraditi sve da opravdamo njihov izbor.
Školegijum (Maksuda Muratović)
