Osim njezine životne ustrajnosti i privrženosti određenom podneblju i staništu, Borojevčanima je smokva bila zanimljiva i zbog njezinog osebujnog izgleda, u kojem je bilo izvjesne mistične zavodljivosti, pa čak i erotične privlačnosti. Tek dozrela sočna smokva doimala se poput mlade neobuzdane djevojke, a ona nabrekla, prezrela i okoviljala podsjećala je na raskošnu i pohotljivu ženu, pa ti je, i ovako i onako, bilo teško suzdržati se od želje da ih zagrizeš…
Od šest stotina sorti smokava, koliko ih otprilike ima u svijetu, Borojevčani su samo petrovače, trebinjke, termune, tjenice, zelenke, crne murgulje i sitnice smatrali pravim smokvama. Tvrdnje kako negdje u svijetu ima i boljih i ljepših smokava njima su izgledale krajnje neuvjerljivo i zlurado. Pričalo se o nekakvim misirskim, jemenskim, grčkim i malajskim smokvama, ali gdje se mogla naći krupnija i slađa smokva od petrovače u Skandinoj bašči, gdje medenija i ukusnija od termune u Salkinim Vinogradinama, a gdje opet sočnija i smočnija od trebinjke u Hajdarovoj Vlačini?! Jednom rječju, gdje su se mogle naći ljepše smokve od onih borojevićkih?!
Isto je tako bilo teško reći koje su od ovih smokava bile ljepše i prijatnije, kao i to kada su bile slađe i ukusnije: u junu kada su sazrijevale prve petrovače, u julu i avgustu kada su termune i trebinjke bujale i kiptjele na sve strane, a njihov medeni sok kapao s otežalih grana; u septembru i oktobru kada je jenjavala žestina njihovog mliječera a one postajale izdašne i blage; ili u novembru kada su se dosušivale na ljesama i vijencima.
Rijetko je koje voće, poput smokava, imalo tako velik obim i mogućnost primjene. Mogle su se jesti taze ubrane, malo odležale, okoviljale, osušene; upotrebljavale su se za spravljanje vrlo ukusnih kolača, jedinstvenog pekmeza ili hošafa, pa čak i prilično kvalitetne rakije. Mogao si ih se najesti u svako doba dana i noći, našte srce ili pred spavanje, na prazan ili pun stomak, zdrav ili bolestan, raspoložen ili neveseo, a da ti od njih ne bi nikad bila muka ili kakva neprijatnost. Pritom si se jedino trebao čuvati mliječera dok ih bereš i jedeš, jer ako bi te taj ožegao, ili ti dospio ispod nokta, dobio bi gadan i bolan prišt ili gnojnu zanokticu.
Smokva se koristila i kao smok uz hljeb, i to kako sirova tako i suha. Ubereš krtolić smokava, odrežeš komad hljeba i sit se najedeš. Nije ti trebala pašteta niti eurokrem; smokve su sadržavale sve sastojke potrebne razvoju tvoga organizma, i što si ih više jeo bivao si sve snažniji, zdraviji i pametniji. Zimi bi džepove napunio suhim smokvama pa si mogao ići kud hoćeš i koliko hoćeš, za glad se nisi trebao brinuti.
Uostalom, kaloričnost i blagotvornost suhih smokava bile su oduvijek na visoku glasu, a naročito su ih u svojoj ishrani koristile vojske na dugim i napornim marševima. Šaka smokava obezbijeđivala je više kalorija negoli porcija graha ili makarona, te je svaki vješt vojskovođa u svojoj komori imao i poneki tovar suhih smokava.
U estetsko-značenjskom pogledu, od lijepo ispletenog krtola napunjenog smokvama, s kojim grozdom bijelog i crnog grožđa, a po vrhu tri četiri smokvina lista kao pokrov – nije se mogao zamisliti ljepši prizor! Toliko je u tom prizoru bilo ljupkosti, raskošnosti i svojevrsne idiličnosti, toliko spokojnog blagostanja i tihe sreće, toliko izražajnosti nesebične darežljivosti rodne zemlje koja svoje privrženike obilato daruje iz svoje skromne, sirotinjske riznice, da ga nijedan stari majstor boje i kista ne bi uspio vjerno oslikati.
Džafer Obradović, “Borojevići – selo uzvjetar”
