Sanjam kako, poput drona, putujem sjećanjima, uspomenama, koje se kao puzzle naslanjaju jedna na drugu, dodiruju u otkucaju radosti, najljepšeg začina života.
Od nekih ostanu bolni ožiljci, druge samo preživiš, a mnoge uporno ne daju da srce postane najusamljenije mjesto svijeta.
Sanjam da se igra utakmica Zagradom i onda svi zastanemo, jer se začula muzika iz Šetnice. Tamburice i poznati glasovi se nadvikuju, mi stojimo k’o da himnu čujemo. I jeste, himna radosti, sevdaha u koji se pada(…)
Na izlasku iz Zagrada, ka Podgradu, mala Pupkova staklorezačka radnja. Ako je gazda raspoložen da ponešto odradi, otvorena je, ako je bezvoljan, onda na vratima stoji natpis – Dolazim odmah. To ‘odmah’ je znalo trajati danima.
Kada bi odrezao komad stakla, izvodio bi obračun samo njemu svojstven. Množi, pa sabira. Ako se ćehra kupca promijeni nagore, dijeli, pa oduzima, sve dok se račun i ćehra kupca ne uravnoteže.
Dolazi žena koja je poodavno dala goblen da se uokviri, ali nije, pa ga ona hoće nazad. Izvukao kašun pun goblena pa ih vadi i pokazuje. “Je li taj?” ..”Nije” , govori ona.
“Ovaj?”
“Ma jok.”
Vadi jedan na kome je džamija. “Je li taj?”
Žena se naroguši, jer nije muslimanka. Prekrsti se ljutito odmahujući rukama.
San me vodi do Cakanove pekare. Tamo on i Bela u punom pogonu. U pekari vruće kao u paklu. Cakan dodaje hljeb, tek izvađen iz pekare. Pa pokazuje na tepsiju sa pečenim janjcem.
Izvalim se na sećiju ispred pekare da se naumačem. Uštine se pomalo i od janjca, pazeći da ne ostane trag čopanja.
Idem dalje pokraj kina na čijim prozorima Rafo Jumba stoji kako bi prvi ušao i pokupio karte. Onda ga vidim u onom čudnom fraku, kao u dirigenata, kako za vrijeme posjete Stocu korača Adom kada bi došao iz Australije.
Pa mi Enes Sova odnekud u snu. Stari prijatelj koji je otišao u Australiju i na odlasku mi poklonio samtne farmerke boje trule višnje. A bio je opak, nogama šamarao.
U Omišu istjerao sve iz kafane, i goste i muziku.
Sanjam da sam u čaršiji. Naslonjeni na velike hotelske prozore, devre Bolube, Ale, Leo. Bolube čeka sa svojom opeleškom mušteriju. Ko bi sjeo kukala mu majka. Vozit će se na dva točka.
Iz Uzinovića se džadom spušta Mecina. Dimi iz stare lule ko iz ćire. Iz Bregave dopire kreket žaba, koncert. Što je bliže Bregavi žabe su sve tiše, dok ne zamuknu. On se smije. Vadi lulu, pa mu osmijeh koščato lice prekrije borama.
“Znaju oni ko je njihov krvnik”, procijediće kroz usne vraćajući lulu.
Ne da mi se dalje. A bio bi to derman za bijeg iz ove tišine koja melje. Bijeg u vremena nadmoći duha, sanjajući. Ali ne da novi dan. Već se šulja sunčevim zracima kroz prozor. Budi me nasmijanog i s nadom da ću nastaviti šetnju dalje. U nekom novom snu.
ps. One kojih nema ne damo zaboravu!
