Kad sam prvi put sišla niz stolačku kaldrmu prema Begovini, učinilo mi se da ne silazim niz ulicu nego niz neku staru misao koju je neko davno zaboravio zapisati. A Bregava, kao i svaka pametna rijeka, šuti i pamti.
Begovina se ne otkriva naglo. Ona se, kao stidljiva djevojka iz nekog davnog vremena, pomalo sklanja iza zidova, pa tek kad joj priđeš bliže, pusti te da zaviriš. I ne da ti sve odjednom – nego komadić po komadić: jedan kapidžik, jedan čardak, jedan prozor iza kojeg kao da još neko diše.
Tu su nekada hodali begovi iz loze Rizvanbegović, u papučama mekšim od hercegovačke prašine, i donosili odluke teške kao kamen od kojeg su zidali svoje kuće. Kažu da je Ali-paša Rizvanbegović znao gledati niz Bregavu kao da iz nje čita sudbinu – a rijeke, zna se, nikad ne lažu, samo ih ljudi pogrešno slušaju.
Šetajući Begovinom, shvati čovjek da vrijeme ovdje ne prolazi nego sjedi. Naslonilo se na hladovinu starih smokava i čeka da ga neko upita: “Kako si?” A ono bi, da zna govoriti, vjerovatno reklo: “Dobro sam, samo me ljudi sve rjeđe obilaze.”
Ima u Begovini neka tiha otmjenost, bez potrebe da se pokaže. Kao starinski gospodin koji ne priča mnogo, ali kad progovori – znaš da ga vrijedi slušati. I dok prolaziš tim kamenim sokacima, učini ti se da nisi gost nego neko ko se vratio – samo se ne možeš sjetiti otkud.
Na kraju, kad opet izađeš na svjetlo Stoca, poneseš sa sobom nešto što ne možeš ni slikati ni opisati. Možda komadić hlada, možda šapat vode, a možda samo onu staru, hercegovačku istinu – da ljepota ne traži da bude viđena, nego da bude pronađena.
Piše: I.E.
