Slučaj ramazanskog kalendara koji je jedno dijete donijelo u vrtić u Austriji otvorio je pitanje koje daleko nadilazi zidove te ustanove: da li je dijeljenje vlastitog identiteta postalo politički problem?
Prema navodima austrijskog portala Heute, dječak je u vrtić donio ramazanski kalendar – simbol mjeseca posta u islamu – kako bi ga podijelio s drugom djecom. Ustanova kojom upravlja Kinderfreunde jasno je saopćila da kalendar nije izrađen u vrtiću, niti se djeci prenosi religijska doktrina. Naglasak je, kako tvrde, bio na univerzalnim vrijednostima: zahvalnosti, prijateljstvu i zajedništvu.
Ipak, reakcija dijela političke scene bila je burna. Slobodarska partija Austrije (FPÖ) slučaj je označila „skandalom“, a njihova glasnogovornica za pitanja porodice optužila je vlast za „kapitulaciju pred političkim islamom“. U politički nabijenim izjavama govori se o „islamizaciji“, „potiskivanju austrijske kulture“ i navodnom urušavanju tradicije.
No, ostaje ključno pitanje: šta je u ovom slučaju zaista sporno?
Dijete je donijelo kalendar – ne ideologiju, ne politički pamflet, ne govor mržnje. Donijelo je predmet koji simbolizira dio njegove porodične i vjerske tradicije. U multikulturnom društvu kakvim se Austrija voli predstavljati, to bi trebalo biti prostor učenja o različitostima, a ne povod za političku mobilizaciju.
Ako se vrtićima dopušta obilježavanje Božića ili Uskrsa kao dijela kulturne baštine, zašto bi ramazanski kalendar bio tretiran kao prijetnja? Da li je problem u samom predmetu – ili u percepciji onih koji u njemu vide simbol „drugog“ i „stranog“?
Retorika koja jedno dječije iskustvo pretvara u navodni dokaz „postepene kapitulacije“ opasno banalizira stvarne društvene izazove. Još je opasnije kada se djeca, koja bi trebala biti zaštićena od političkih obračuna, koriste kao simbol u ideološkim bitkama odraslih.
Ironično, veći skandal od kalendara djeluju reakcije koje ga prate. Društvo koje se poziva na demokratske vrijednosti, slobodu vjere i pluralizam ne bi smjelo posezati za retorikom straha zbog dječijeg pokušaja da podijeli dio svog identiteta. Demokratija se ne mjeri lampicama i svečanim govorima o evropskim vrijednostima, već spremnošću da se prihvati različitost onda kada je ona vidljiva i neposredna.
Austrija, kao država sa složenom historijom migracija i kulturnih uticaja, suočava se s realnim pitanjima integracije. Ali integracija ne znači brisanje identiteta, niti podrazumijeva da se djeci sugerira da je njihova tradicija problematična ili nepoželjna.
U konačnici, postavlja se jednostavno pitanje: kakvu poruku šaljemo djeci? Da je u redu dijeliti radost Božića, ali ne i Ramazana? Da su neke tradicije „naše“, a druge uvijek „tuđe“? Ako je tako, onda problem nije u kalendaru – nego u granicama koje odrasli crtaju oko dječije nevinosti.
Jer ono što je jedno dijete donijelo u vrtić nije bio politički manifest. Bio je to mali komad vlastitog svijeta, ponuđen drugarima. A reakcije koje su uslijedile mnogo više govore o odraslima nego o djetetu.
