Općina Stolac na svome području ima preko 30 vrlo značajnih kulturno-historijskih objekata koji su proglašeni nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine. Od ukupno 30 nekropola stećaka koje se nalaze na zajedničkoj listi Svjetske kulturne baštine UNESCO-a, dvije nekropole stećaka (Radimlja i Boljuni) nalaze se na području naše općine.
Od prirodnih znamenitosti ističemo krasoticu, rijeku Bregavu, koja u gradskom području tvori tri vodopada (Pjene, Provalije i Benat) te sa svojim brojnim kupalištima u ljetnim mjesecima posjetiocima pruža osvježenje, odmor i mogućnosti različitih oblika rekreacije (plivanje, skokovi u vodu, ronjenje, kayaking, odbojka u pijesku, mali nogomet, basketball…). Također, nezaobilazni su dragulji prirode: vodopad Istup u kanjonu Radimlje i Park prirode Hutovo blato.
Područje smo koje baštini bogatu gastronomsku ponudu tradicionalnih jela, prepoznatljivi smo po različitim domaćim proizvodima koji se ističu po svojoj kvaliteti i pozitivnim djelovanjem na zdravlje organizma, od kojih naročito izdvajamo: med, sok od divljeg šipka/nara, jarčevu plahu, koziji sir, eterična ulja od ljekovitog bilja i mnogi drugi.
Općina Stolac trenutno raspolaže s preko 200 ležaja u postojećim objektima tipa: hoteli, moteli, hosteli, te apartmani i sobe u gostinjskim kućama. Osim toga, na raspolaganju je i autokamp Heaven in Nature, smješten uz rijeku Bregavu, s ukupno 30 mjesta za kampiranje.
U organizaciji EcoTOUR Stolac turističkim posjetiocima stoje na raspolaganju različiti programi prilagođeni prema afirmitetima i fizičkoj spremnosti korisnika, a to su: turistički obilasci kulturno-historijskih i prirodnih znamenitosti biciklima, pješice ili vozilom, avanturistički sport- kayaking na divljim vodama, kayaking za početnike, program team bildinga, antistresni programi namijenjeni za porodična i poslovna druženja, posjete seoskim gazdinstvima u sklopu kojih se nudi učestvovanje u obavljanju svakodnevnih poslova, druženje s domaćim životinjama, te uživanje u nenadmašnoj domaćoj gastro ponudi.
Blizina Jadranskog mora (45 km – Neum) i prepoznatljivih turističkih destinacija (35 km – Mostar, 164 km – Sarajevo, 85 km – Trebinje, 95 km – Dubrovnik, 117 km- Herceg Novi), ugodna mediteranska klima s 2.500 sunčanih sati godišnje, uz bogato kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe, daje perspektivu snažnijeg turističkog razvoja koje će u konačnici dovesti do poboljšanja životnog standarda stanovništva općine Stolac.
NAJZNAČAJNIJE TURISTIČKE ZNAMENITOSTI OPĆINE STOLAC
Badanj
Arheološki lokalitet Badanj je potkapina ili pripećak uz pliće udubljenje u stijeni koja se strmo spušta na desnu obalu Bregave. Arheološki je relevantan prostor koji se nalazi ispod stijene na kojem se periodično odvijao život paleolitskog Homo sapiensa.
Arheološkim putem je ovo nalazište datirano u kasni period mlađeg paleolita – kasnog epigravettiena, tj. 13000 do 12000 godina p.n.e. Nalazište je otkriveno 1976. godine. Uz potkapinu nađena je gravura, i to je prvi nalaz ove vrste na istočnoj obali Jadrana.
U istraživanjima od 1976. do 1979. godine došlo se do saznanja o glavnim prahistorijskim periodima na ovom nalazištu. Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine, arheološko područje Badanj je evidentirano, valorizirano kao spomenik 1. kategorije od nacionalnog značaja.
Analiza količine nađenih kostiju pokazuje da su na Badnju živjele ili male grupe lovaca ili zajednice samo u kratkim vremenskim periodima. Prema brojnim nalazima kostiju mladunčadi jelena i malobrojnosti artefakata od jelenjeg roga, izvjesno je da su ovdje ljudske zajednice obitavale periodično, najviše u periodu od marta do maja.
Distribucijom artefakata i životinjskih ostataka došlo se do skiciranja opće slike aktivnosti u naselju. U dnu abrija se nalazilo ognjište oko kojeg se odvijala skoro sva aktivnost stanovnika. Osim pripremanja hrane, ovdje se preparirala koža, izrađivale koštane i kamene alatke i perle od jelenjeg zuba. Jelo se uz ognjište, ali i na širem prostoru abrija, gdje su se komadale životinje i opravljale složenije alatke.
Prema analizi faune i paleogeografskoj rekonstrukciji, brojnost skupine koja je ovdje mogla zadovoljiti životne potrebe bila je 10 -15 osoba. Naime, godišnje se, prema procjeni ostataka na Badnju, moglo prehraniti oko 14 do 17 osoba. Badanjska gravura sadrži prikaz životinje i znakove što je tipično za region mediteranske umjetnosti paleolitskog čovjeka. Gravure slične ovoj nalaze se u znatnom broju na Siciliji, u Kalabriji i u Apuliji. Nivo mora je u to vrijeme bio za 100 do 150 metara niži od sadašnjeg, što je omogućavalo ljudima komunikaciju kontinentalnim putem.
Daorson
Daorsoi ili Daorson je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa, danas u selu Ošanjići povrh Stoca (IV-III vijek p.n.e.). Daorsi su bili ilirsko pleme koje je živjelo od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve i ovdje izgradilo svoj megalitski grad. Danas se na pustom području nekadašnjeg grada Daorsona nalaze kamene ruševine, brojni spomenici.
Prašnjava vijugava cesta je zapravo većim dijelom godine suho korito “modre rijeke” Radimlje, koja na Vidovom polju utječe u Bregavu (nekad Vidošticu). A prije 2.300 godina je ovdje bila ilirska luka.
Iliri su bili ratoboran narod, a ilirska naselja, poznata kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na dominirajućim prirodnim uzvisinama.
Kiklopska je gradnja megalitska, a naziv je dobila prema mitskim stvorenjima Kiklopima (jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne kamene blokove). Tom su se tehnikom u brončano doba gradili u Grčkoj bedemi mikenskih gradova poput Mikene. Karakterizira je upotreba velikih, uglavnom netesanih blokova bez vezivnoga materijala (morta), ali s manjim komadima kamena umetnutim u prazan prostor između onih većih da bi se zid održao stabilnim. No, tehnika gradnje zidina Daorsona je superiornija od mikenske. Cijela konstrukcija počiva na težini fino klesanih blokova i preciznoj obradi priležnih površina koje su ponegdje stubasto obrađene što omogućava bolje međusobno spajanje i otpornost na potrese. Sigurno se može reći da su ovdje ljudi živjeli u razdoblju između 16.000 i 12.000 g.pr.Kr.
O Ilirima, njihovom zavičajnom identitetu i načinu kako su se oni u drugom mileniju prije Krista uključivali u svijet Mediterana (a možda je izvorni migracijski tok bio upravo suprotan!), znamo vrlo malo. Ne znamo ni to kako su oni sebe nazivali jer autentičnih pisanih podataka nema. Jedini pisani izvori o njima dolaze od Grka i Rimljana. Grci su u IV st.pr.Kr. svojim sjeverozapadnim susjedima na Zapadnom Balkanu, jednom novootkrivenom plemenu pokraj Skadarskog jezera u Albaniji, dali ime Iliri (Illyrioi) ili narod-zmija (prema njihovom štovanju kulta zmije).
Činile su ga tri cjeline od kojih je središnja bila tvrđava – akropola, koja je bila opasana “kiklopskim” zidinama od golemih kamenih blokova (sličan onima u Mikeni u Grčkoj). U njoj su bili smješteni svi važniji upravni, javni i vjerski objekti. Odbrambeni zid koji se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku bio je dug 65 metara, širok 4,2 metra, a visok između 4,5 i 7,5 metara, imao je vrata i tornjeve na oba kraja.
Daorsi su preuzeli grčki jezik i pismo te su bili u stalnim trgovačkim vezama s Grcima. Pronađeni su ostaci brojnih amfora za vino te dijelova fine keramike, ali najvredniji nalaz je brončana kaciga ukrašena nizom grčkih likova: Afrodite, Nike, Helija, Dioniza, Muza, Pegaza i drugih, a natpis na njoj je sličan natpisu na kacigi pronađenoj u Makedoniji.
Novac je značio nezavisnost plemena Daorsa, kao i potvrdu da su imali razvijeno zanatstvo, kulturu i trgovinu s drugim narodima.
Mnogi historičari smatraju da je prije nastanka grada Daorsona, na istom lokalitetu bio vrlo razvijen grad, tako da neki od njih smatraju da je upravo na ovom lokalitetu bila smještena Troja, opisana detaljno u Homerovoj Ilijadi, a koja datira iz 1.200 godine p.n.e.
Radimlja
Nekropola stećaka Radimlja nalazi se u Vidovu polju, 3 km zapadno od Stoca, na putu Čapljina – Stolac. Radimlja spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog perioda u BiH. Nekropola u Radimlji uvrštava se u red najukrašenijih nekropola u BiH.
Na nekropoli se nalaze 133 stećka, od kojih je 63 ukrašeno. Oko 30 % ih ima oblik ploče, 25 % oblik sanduka i 25 % sanduka s podnožjem (to znači: stećci su ili jedan element ili dva posebno oblikovana i spojena elementa). Tu su još i tri kamena križa, od kojih jedan dominira nekropolom. Karakteristični motivi sa stećaka ove nekropole jesu : arhitektonski ukrasi sa sve četiri strane stećka, stilizirani križevi, ljudske i životinjske figure, vinova loza, motivi iz lova i motivi s oružjem. Zaštitni znak ili znak raspoznavanja ove nekropole je muška figura s uzdignutom rukom i relativno velikom šakom i prstima, koja kao da govori putniku da će u ovom tvrdom i kršnom hercegovačkom kraju naići na gostoljubive i prijateljski raspoložene ljude.
Stećak je uobičajeni naziv za kameni nadgrobni spomenik iz srednjeg vijeka na širem području Bosne i Hercegovine. Karakteriše historiju srednjovjekovne bosanske države i njenih susjednih krajeva.
Stećci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima. Najviše time je opravdana postavka o stećcima kao nadgrobnim spomenicima stanovnika srednjovjekovne Bosne. Jedna kaže da je riječ o bogumilskim spomenicima, odnosno nadgrobnim spomenicima pripadnika Crkve bosanske, a druga da su ih radili Vlasi, originalna nomadska grupa s ovih prostora. Ono što je sigurno jest da su se ispod stećaka pokopavali pripadnici tri tadašnje konfesije u Bosni i Hercegovini: Crkve bosanske, Rimokatoličke i Pravoslavne.
Epitafi stećaka napisani bosančicom svjedok su onodobne pismenosti. Oni uglavnom otkrivaju ime pokojnika (često je i nekoliko njih pokopano ispod stećka). Neki natpisi donose pojedinosti iz pokojnikovog života ili molitve. Pojavljuju se: motivi sunčevog diska, polumjesec u pratnji zvijezde koji izaziva brojna tumačenja, zatim križ i ljiljan, prikazi lova, oruđa i alata, figure muškaraca i žena sa štapovima ili križevima u ruci.
Hram sv. Petra i Pavla na Ošanjićima
Hram sv. Petra i Pavla na Ošanjićima iz 1450. godine je obnovljen od porodice Miloradovića. Pred crkvenim vratima nalazi se grobna ploča zadužbinara Hrabrena Radoslava Miloradovića sahranjenog 5.aprila 1505. U porti crkve nalaze se i čuvene kamene stolice po kojima je Stolac dobio ime.
Sudačke stolice
Oko 80 m zapadno od crkve na Ošanjićima nalaze se dvije stolice jedna uz drugu, klesane u živoj stijeni. Na većoj je uklesan natpis bosančicom u kome se kaže da je to sto vojvode Stipana Miloradovića koga je “ponovio” (popravio) njegov sin vojvoda Petar. One najbolje govore o feudalnom statusu i visokom društvenom položaju porodice Miloradović – Hrabren, koji su dali sagraditi ovu crkvu.
Stolačka Čaršija i Čaršijska džamija
Stolačka Čaršija smještena je u središtu stolačke kotline, neposredno ispod utvrđenog Starog grada (u srednjovjekovnim i turskim dokumentima spominjanog kao Vidoški), na lijevoj obali Bregave. Dolina rijeke Bregave i stolački kraj bili su naseljeni u kontinuitetu od paleolita do suvremenog doba. Najraniji tragovi ljudskog djelovanja mogu se smjestiti u 16. 000 godina unatrag u povijest.
Krajem 15. stoljeća, stolačka Čaršija počinje svoj razvitak, oko velike čatrnje, ispred sadašnje Čaršijske džamije. Početkom 16. stoljeća započinje pretvaranje u to doba nenaseljenog prostora u kasabu. Uz staru čatrnju na mjestu Stare musale, započela je gradnja Čaršijske džamije, poznate u narodu i kao Stari mesdžid, Carska džamija.
Sultan Selimova ili Careva džamija, sagrađena je 1519. godine. Iz natpisa iznad njenog ulaza saznajemo i najvažnije podatke o njenom građenju i obnavljanju. Ti natpisi su izvorno na turskom jeziku, a ovdje su dati u prijevodu na bosanski:
Ovu džamiju podigao je sultan Selim-han Hidžretske 925. (1519.) godine…
Radne skice i plan bojenja dijelova Čaršijske džamije sačuvani su u bilježnici Mehmeda Šarića, koja je pohranjena u biblioteci u Tešnju.
Locirana je u samom centru grada, srušena 22.08.1993. godine od strane ekstremnih snaga HVO-a, obnovljena i zvanično otvorena 22.08.2003. godine. U januaru 2014. godine izvršena je izmjena kamenih ploča na krovu džamije. Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika od 06.05.2003. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine zajedno s Čaršijom.
Uz desni zid džamije je bila prigrađena kamena prizmasta munara visine 25.80 m. Munara je bila rađena od klesanog kamena, vezanog tankoslojnom žbukom i željeznim klanfama, zalijevanim olovom. Isti motiv se ponavljao ispod tordiranog vijenca pod šerefom. U gornjem dijelu baze, ispod struka munare, pojavljivali su se prelomljeni lukovi u kojima je bio isklesan niz motiva visoke simboličke vrijednosti (mjesec, zvijezda, rozete, Davudova zvijezda, šestokraki križ, ljestve).
U džamiji se čuvala jedna kaligrafska diploma iz hidžr. 1271. (1854/55.) godine, koju su izdali kaligrafu Mustafi Hilmiji njegova dva učitelja.
Stara čatrnja pred džamijom duboka je 11 m.
Harem okružuje džamiju s tri strane i sastoji se od nekoliko desetina nišana. Samo je nekoliko prelomljenih nišana ostalo na mjestima na kojima su bili, nakon što je džamijska cjelina razorena u ljeto 1993. godine. Godine 1955. se izvršila eksproprijacija harema u svrhu izgradnje dječijeg igrališta i gimnazije, te Čaršije, kada je niz dućana zamijenjen sadašnjom Robnom kućom i trgovačko – administrativnim objektom, u kome je smješten dio općinskih službenih prostorija.
S obzirom na temeljito razaranje, tokom čišćenja harema 2000. i 2001. godine i tokom arheoloških opservacija, nađeni su fragmenti od preko 200 nišana, koji su vremenom najvjerovatnije bili utonuli u zemlju ili su tamo zapali nakon uništenja harema 1955. godine.
Šadrvan pred džamijom izgradio je 1909. godine hadži Salih Behmen. Bio je građen od kamena i sastojao se iz malog bazena iz kojeg se voda prelijevala u veći bazen iz kojeg je otjecala kroz osam slavina.
Najznačajnija građevina u Čaršiji – musafirhana (prenoćište) pripada vakufu najvećeg poznatog stolačkog vakifa Silahdar Husein–paše iz znamenite porodice stolačkih kapetana Šarića (Šarića han). U musafirhani u Čaršiji svaki je putnik namjernik imao osigurano besplatno prenoćište i hranu. Silahdar Husein-paša je oko musafirhane sagradio 10 dućana od čije se kirije osiguravala hrana za namjernike i od čega se održavala musafirhana. Dio prihoda je bio namijenjen za plaću učitelja i posluge u mektebu Čaršijske džamije.
Građevina je bila arhitektonski interesantna, naknadnim intervencijama u gornjem dijelu objekta znatno izmijenjena. Četiri bočna luka (po dva s obje strane) su označavala ulaze u dućane u prizemlju, a kroz srednji, najveći luk, prolazilo se, ispod svoda sprata objekta u avliju, gdje su bili ahari za konje, stubište prema kahveodžaku, smještenom u srednjem dijelu musafirhane i prema musafirskim sobama.
Mekteb
Nakon završetka izgradnje Careve džamije, u njezinoj blizini podignuta je zgrada sibjan-mekteba. Bio je poznat pod nazivom «Stari mekteb» i bio je u upotrebi do 1894. godine kada je u Stocu sagrađena i otvorena prva mektebi-ibtidaija. (Hasandedić, 1990., str. 42).
Sahat-kula
Sahat-kula je bila izgrađena pedesetak metara istočno od džamije. Sahat-kula je potjecala iz XVII stoljeća. Pošto je Evlija Čelebija ne spominje, pretpostavlja se da je nastala poslije njegove posjete Stocu, poslije 1664. godine. 1838. godine vršeni su radovi na opravci tornja sahat-kule prilikom kojih je na njenom satu puklo zvono. Danas sahat-kula više ne postoji. Radila je do I svjetskog rata i otkucavala vrijeme alaturka. Austrougarske vlasti su skinule zvono i upotrijebile ga u ratne svrhe. Toranj kule srušen je pred II svjetski rat. (Hasandedić, 1990., str. 52).
Podgradska džamija i ćuprija
Džamija Ali-paše Rizvanbegovića
Podgradska džamija je izgrađena 1732/1733. Godine. Podigao je hadži Salih Buro iz Mostara. Džamija je s godinama pretrpjela oštećenja, pa je na istom mjestu, 1812/1813. godine, po oporuci svoga oca Mehmed Zulfikar-kapetana, Ali-paša Rizvanbegović sagradio novu džamiju. 1890/1891. godine, Mehmed Ali-paša Rizvanbegović je popravio Podgradsku džamiju. Tom prilikom popravljena je krovna konstrukcija i prezidana munara, a radove je izvodio majstor Ahmed Burina.
Džamija je minirana i srušena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine.
Podgradska ćuprija prvi je stolački most na koji se naiđe kad se u ovaj grad dolazi od Mostara i Čapljine preko Domanovića. Građen je početkom osamnaestog vijeka, a obnovljen 1898. godine, kada je proširen za dva metra. Ima dva zasvođena lučna otvora, različite veličine, koji se oslanjaju na jedan stub u rijeci i dva priobalna podzida. Različit raspon i visina lučnih otvora daju mostu osnovni asimetrični dojam. Širina kolovoza je 4,80 m, debljina ogradnih zidova po 35 cm.
Ima dosta predanja i legendi, a jedno od tih predanja je o nekom mladiću koji je namjeravao da posjeti Stolac. Prije polaska otac ga je posavjetovao:
‘’Pazi sine, kad budeš ulazio u Stolac da ne oslijepiš.’’
Ćuprijska džamija i most
Džamija hadži Alije Hadžisalihovića
Sagrađena 1736. godine, na lijevoj obali Bregave neposredno uz Inat ćupriju. Srušena je do temelja u augustu 1993. godine od strane ekstremista HVO-a, obnovljena i zvanično otvorena 24.07.2010. godine. Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika od 21.01.2003. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Inat ćuprija
Među najstarije ćuprije u Stocu ubraja se Gornja ćuprija ili jednostavnije Ćuprija. Ona je 70-tih godina prošloga vijeka dobila ime Inat ćuprija. Pored ove ćuprije nalazi se mlinica, džamija, kafana i hamam. U ovom dijelu pored ćuprije razvilo se naselje. Tu je tekao život kao i u svim drugim čaršijama.
Ovaj most bio je toliko popularan da su se ispredale legende o njemu. Prema legendi, gradnja Inat ćuprije počinje krajem XVI i početkom XVII vijeka. Legenda priča da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprije u Stocu (ovi podaci vjerovatno nisu tačni). Po mom mišljenju, Gornja ćuprija napravljena je prije Donje ćuprije jer su svi putevi iz Dubrovnika vodili prema Gornjoj ćupriji ili su možda pravljene uporedo.
Grob Moše Danona
Ovaj nadgrobni spomenik obilježava grob sarajevskog rabina Moše Danona, cijenjenog člana jevrejske zajednice s početka 19. stoljeća. Imenovan je za hamambasija 1815. godine, a petnaest godina kasnije pošao je pješice na put u Palestinu, želeći umrijeti i biti pokopan u Svetoj Zemlji. Prema predaji, predvidio je svoju smrt na tom putu i tražio da bude ukopan na mjestu gdje ga smrt zatekne. Spomenik su mu podigli sunarodnjaci 10 godina nakon njegove smrti.
Nadgrobni spomenik izveden je u formi bosanskih jevrejskih nadgrobnih spomenika koja se naziva “sjedeći lav”. Uz grob rabina Moše Danona, na zemlji koju je za te svrhe darovala obitelj Medar, sagrađena je havra. Ovo mjesto od njegovog nastanka predstavlja mjesto hodočašća i obavljanja molitvi Jevreja iz cijelog svijeta.
Makova hiža
Ustanovljena 37 godina nakon njegove smrti, 2008. godine, Makova hiža Fondacije Mak Dizdar zamišljena je i projektirana kao otvorena kuća i dom za dobronamjernike i plemenite djelatnike, mjesto hodočašćenja i okupljanja za one koji će u ovom specifičnom ambijentu naći materijal, motiv, inspiraciju za bavljenje onim što je za ovu zemlju i za cijeli svijet lijepo i korisno. Zamisao je, na kraju ili na početku, da se u Makovoj hiži ostvaruju ili barem samo začinju vrhunska umjetnička, ali i znanstvena djela, da i fizički prostor, ali i arhivski fundus ovog živahnog mikrokosmosa bude istinsko izvorište ili samo fragment, samo obris na fresci nastanka novih ljudskih djela i postignuća.
Tekija
Epiteti koji prate tekije su mnogobrojni: od utočišta za nemirne duše do hramova mistike. Tekija u Stocu, ujedno i centar za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u BiH, predstavlja jedan od tih mističnih hramova smještenog u blizini prelijepe Bregave.
Stolačku tekiju izgradio je šejh Halil Hulusi Nakšibendi el Bosnevi, što je derviško ime Halila Brzine, penzionisanog generala Armije BiH.
U Bosni i Hercegovini tekije se pojavljuju dolaskom islama u 15. vijeku, mada su neke izgrađene i prije dolaska Osmanlija. Riječ tekija je perzijskog porijekla: tekke.
Tekije su građene na ulazu u grad odnosno kasabu i često su predstavljale prvi izgrađeni objekat. Gradili su ih derviši, najčešće šejhovi. Služile su i kao mjesta za odmor ili prenoćište za putnike namjernike. Uz mnoge tekije postojale su musafirhane i imareti, što je ukazivalo na socijalni aspekt uloge tekije i ukupnog učenja islama koje su derviši izvorno u životu artkulirali.
Konak Stolac
Nedaleko od Podgradske džamije nekad su se nalazili kafana i konak Selima Paje. Svaki putnik namjernik mogao se u ovom konaku besplatno zadržati tri dana. Ovaj konak radio je do završetka Prvog svjetskog rata.
Galerija Branka Šotre (Šarića kuća)
Šarića kuće (Galerija Branka Šotre) nalazi se u centru Stoca.
Iz natpisa uklesanog u ploču iznad ulaznih vrata Šarića kuće (Galerija Branka Šotre) vidljivo je da je sagrađena hidžretske 1147. (1734/1735) godine.
Šarići spadaju među najstarije i najznamenitije muslimanske porodice u Hercegovini i Stocu. U prvoj polovini XVIII stoljeća Šarići su bili gospodari Stoca. Sagradili su vrijedne zadužbine i bili prvi kapetani stolačke kapetanije.
Jedan od najznačajnijih pripadnika ove porodice je bio Ismail-kapetan koji je jedno vrijeme bio vojvoda u Ljubinju i kasnije stolački kapetan od 1731. do 1761. godine. On je u Stocu sagradio džamiju, sibjan-mekteb, čatrnju i više dućana. Posebno je značajna kuća Ismail-kapetana Šarića u kojoj je on do smrti živio. (Hasandedić, 1997, str.96).
Šarića kuća je zapaljena i uništena 26. jula 1993. godine, a izložena djela su izuzeta, od strane «ratnih vlasti» .
Hotel Bregava
Davne 1979. godine otvorio se stolački hotel “Bregava”. Nakon otvaranja glasio je kao jedna od najljepših arhitektonskih građevina, a dizajnirao ga je poznati arhitekt Zlatko Ugljen koji je među ostalim građevinama dizajnirao i hotel “Ruža” u Mostaru.
Hotel je imao 4 apartmana i ukupni kapacitet od 56 ležajeva. Bio je mjesto okupljanja Stočana, gdje su dolazili mnogi pjevači, a tu su dolazili i igrači Želje, Sarajeva i mnogi drugi. Razrušen i spaljen biva u julu 1992. Godine.
Hamam na Ćupriji
Oblik i smještaj bosanskih hamama u strukturi gradova vezan je za utjecaj turskih hamama koji u Bosnu donose Osmanlije.
Za potrebe obrednog pranja tijela grade se po svim muslimanskim domovima kućne banjice, a po gotovo svim naseljima javna kupatila, banje ili hamami. Hamami su u Bosni i Hercegovini građeni kao javne zadužbine vakifa; njihova upotreba, način upravljanja s njima i s prihodima koji budu stečeni upotrebom hamama utvrđivani su vakufnamom ili zakladnicom.
Hamam je bio mnogo više od mjesta redovnog pranja tijela. Bio je društveno središte – mjesto u koje su ljudi svih društvenih položaja, svih starosnih dobi, ljudi oba spola, dolazili slobodno, s istim razlogom, i u njemu imali jednak tretman; u kojemu su zajedno, nakon parenja, masaže, struganja, kupanja i namirisavanja (muškarci mošusom, žene ambrom) ispijali topli napitak u prostoriji za odmor. S pojedinačnog stanovišta, hamam je bio porodično mjesto od najranijih dana života do njegovog kraja.
Hamam na Ćupriji u Stocu je sagrađen krajem 16. ili prvih godina 17. vijeka.
Do izgradnje Ćuprijske džamije (džamije Hadži Alije Hadžisalihovića) ovaj dio Stoca se, po hamamu, zvao Hamam-mahala.
Hamam je bio u upotrebi sve do sredine 19. vijeka. Voda za ovaj hamam je dovedena posebnim vodovodom iz Bregave.
Hamam je sagradio Silahdar Husein-paša, pripadnik porodice Šarić, koji se smatra jednim od najvećih i najzaslužnijih vakifa Stoca. Silahdar Husein-paša je živio u Istanbulu u prvoj polovini 17. vijeka. Bio je visoki funkcioner ondašnje turske vlade i njegovi dvori u Istanbulu su predstavljali čitav grad. Silahdar Husein-paša je sagradio prvu poznatu musafirhanu u Stocu koje je bila izgrađena u Čaršiji.
Objekat hamama je 1993. godine u potpunosti srušen. Kameni ostaci objekta su uništeni ili su odneseni u nepoznatom pravcu. Prostor objekta se danas koristi kao parking prostor i kao odlagalište građevinskog materijala.
Hamam na Ćupriji u Stocu uvršten je na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH.
Nekropola stećaka Boljuni
Nekropola stećaka Boljuni nalazi se u naselju Bjelojevići udaljenom 15 kilometara od Stoca, prema Hutovo Blatu.
U nekropoli se nalazi 269 stećaka. Smještena je u ravnici, ispod seoskih kuća i raspoređena u dvije skupine na rastojanju od oko 400 metara. Od tog su broja ukrašena 92 stećka (34 %). Smatra se da su Boljuni bili važan klesarski, tj. umjetnički centar. Na području Boljuna živjeli su pripadnici donjevlaškog plemena Boljuna, naročito na području Bjelojevića. Početak nekropole potječe iz druge polovine 14.vijeka, najveći dio stećaka je iz 15.vijeka, a mlađi stećci pripadaju 16. vijeku.
Po mnogim segmentima proučavanja stećaka, ova nekropola pripada najzanimljivijim nekropolama. S 19 očuvanih natpisa zauzima najznačajnije mjesto među nekropolama u Bosni i Hercegovini.
Na boljunskim stećcima najčešći ukras je krst, a potom povijena lozica s trolistom, štit s mačem, kao i rozete, potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola, itd.
Izvorni motivi Boljuna su: lav, žena s djetetom u naručju, stilizirane rozete, fantastične životinje u vidu guštera i kolo s kolovođom koji jaše na jelenu.
Historijsko područje- nekropola stećaka I i II Boljuni proglašeno je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Bazeni u Stocu (Kupaje)
Graditeljska cjelina „Javno ljetno kupalište – Kupaje“ nalazi se u samoj stolačkoj Čaršiji, na obali rijeke Bregave. Ova graditeljska cjelina je, prema istoku, odvojena slijepim zapuštenim putem širine cca 6,00m od hotela „Bregava“.
Sa sjevera, ovo područje tangira lokalni put koji povezuje Mostar i Bileću. Područje „Kupaja“ se nalazi na visinskoj koti cca 3,00 m spuštenoj u odnosu na put, tako da je ovo područje prostorno i vizuelno odvojeno.
Južni prilazni put je povezan sa srcem stolačke Čaršije kamenim mostom koji se nalazi jugoistočno od područja „Kupaja“.
Na zapadnoj strani, „Javno ljetno kupalište – Kupaje“ je ograničeno kompleksom fabrike duhana.
Ovo javno ljetno kupalište u Stocu, u narodu je poznato kao „Kupaji“ ili „Kupaje“, prvobitno je bilo zamišljeno kao kupalište austrijskih oficira.
Precizan podatak kada su izgrađeni „Kupaji“ nije moguće utvrditi. Moguće je samo utvrditi da se kompleks gradio u nekoliko faza, tokom prve decenije XX vijeka.
Stambeni kompleks Ada
Stambena graditeljska cjelina Vakuf Zejne Elezović u Stocu pripada stambenom kompleksu Ada u Podgradskoj čaršiji koji se nalazi na lijevoj obali rijeke Bregave.
Vakuf Zejne Elezović smješten je na padinama Veli-dedinog brda na kojem se nalazi Stari grad Stolac. Pristup stambenom kompleksu ostvaren je sa zapadne strane.
Kompleks Ada je smješten u središtu grada Stoca, između Carske i Male čaršije i predstavlja jednu od najznačajnijih historijskih dijelova Stoca. Izuzetan značaj cjelovitosti Kompleksu Ada, pored vrijednosti rijeke Bregave i Veli Dedinog brda na kojem se nalazi stolačka tvrđava, daju stambene cjeline koje su građene u periodu od 17. do 19. vijeka, kao što su Elezovića, Mehmedbašića, Ljubovića, Jašarbegovića, Hrla, Stranjaka i dr.
Vlasnici su kuću 80-tih godina XX vijeka prenijeli u trajno vlasništvo Islamske zajednice Stolac i odredili uvjete njenog korištenja kao javnog dobra.
Na osnovu tipoloških karakteristika objekta, rasporeda prostorija i pojedinih građevinskih detalja (dimenzija i proporcije prozorskih otvora), kao i korištenih građevinskih materijala, moguće je zaključiti da je kompleks Zejne Elezović u Stocu sagrađen u XIX vijeku. Godine 1993. glavni objekat, dvorišni zidovi i svi dijelovi njene cjeline su zapaljeni i teško oštećeni.
Begovina
Kompleks zvani Begovina smješten je uz lijevu obalu Bregave, na krajnjoj sjeveroistočnoj periferiji Stoca. Na desnoj obali Bregave, suprotno od Begovine, sagrađen je objekat zvani ‘’Đulhanumina kuća’’ (Mujstabegov konak). Kompleks Begovine s objektom ‘’Đulhanumina kuća’’ povezuje Rizvanbegovića most ili Ćuprija u Begovini.
Podizanje objekata u Begovini je počelo poslije ukidanja kapetanija u Bosni i Hercegovini, 1835. godine(6). Objekte u Begovini su izgradila četvorica braće Rizvanbegovića.
Stambeni kompleks Begovina je sagrađen u periodu od 1840. godine do 1860. godine. Ne postoji niti jedan pisani izvor koji bi posvjedočio datum nastanka Begovine.
Paralelno uz podizanje stambenih zgrada, Rizvanbegovići su podigli i pet konaka. Ovi konaci su permanentno radili do austrougarske okupacije, 1878. godine, a nakon toga povremeno sve do agrarne reforme, 1919. godine.
Graditeljsko-stambena cjelina Begovine u Stocu je tokom svog postojanja više puta obnavljana. Radovi na restauraciji kompleksa pod nadzorom pripadnika službe zaštite su predstavljali kontinuirani proces u periodu nakon II svjetskog rata pa sve do početka devedesetih godina 20. vijeka. Prilikom radova na restauraciji kompleksa u navedenom periodu nisu vršene nikakve značajnije izmjene na objektima kompleksa kao ni izmjene koje bi mogle ugroziti njegovu autentičnost.
Tokom rata 1992-1995. godine graditeljsko-stambena cjelina Begovine u Stocu je granatirana i zapaljena. Sve drvene strukture objekata su nestale. S restauracijom dijela kompleksa je započeto tokom 2003. godine. Restauracija se vrši pod nadzorom stručne službe zaštite naslijeđa.
U Begovini je postojala podjela na mušku i žensku avliju: aharsku (ekonomsko dvorište ili selamluk) i kućni vrt ili haremluk. U avliji su kameni obluci po kojima se hoda, čisti, drvena kapija je ukrašena zvekirima, čija arabesknost upada u oči.
Pored zelenila, Stolac karakteriše i veza s rijekom Bregavom, život koji se odvija neposredno uz rijeku.
Stambeni kompleksi Stoca, među kojima se posebno ističe Begovina, su izgrađeni uz samu rijeku, s kućama koje se nadvijaju nad njene obale.
Stolačke kuće, građene do druge polovine 19. vijeka u koje spadaju i kuće Begovine, formirane su pod utjecajima Orijenta i Mediterana. Orijentalni utjecaji se ogledaju u strukturi kuće, formiranju i organizaciji prostora, visini stambenih prostora (mjerilo čovjeka), dispoziciji, otvorenosti prema avliji, isprepletenosti otvorenog i zatvorenog prostora i diferencijaciji prostora – ljetna i zimska kuća, muška i ženska kuća. Utjecaji Mediterana se ogledaju u primjeni kamena za izgradnju cijele kuće (prizemlje, sprat, krovni pokrivač), rasporedu i oblikovanju prozora na fasadi.
Putem uzvodno uz Bregavu, počinje pristupno ili ulazno dvorište unutar kojeg su smještena četiri objekta, izgrađena ispred ulazne kapije u kompleks. Neposredno uz rijeku sagrađena su dva stambena objekta dok su preko puta njih sagrađena dva objekta konaka.
Stari grad
Vidoški (ili utvrđeni Stari grad), bio je sve do polovice 17. stoljeća zapušten i nekorišten, što svjedoči da Stolac nije bio vojno-strateški važno mjesto u prvim stoljećima Osmanske Imperije. Iz jedne bibliografske bilješke iz 1593. godine moguće je utvrditi da je tvrđava Vidoški u vilajetu Hercegovini 1593. godine bila ruševna (H. Hasandedić, 1977.)
Nacionalni spomenik sastoji se od donjeg grada, gornjeg grada, središnjeg platoa s gradnjom iz razdoblja Austro-Ugarske uprave, pristupnog puta uz Veli-dedino brdo u ukupnoj duljini od 1200 m udaljenosti od donje kapije sve do gornje kapije, kao i dijela brda ispod bedema.
Skoro do kraja XIX vijeka za Stolac se u istorijskim izvorima koriste dva imena: Stolac i Vidoški. Vidoški grad (u osmanskim izvorima Vidoška) ili Vidovski je dobio naziv po rijeci Vidoštici, današnjoj Bregavi.
Pretpostavlja se da se u prahistorijsko doba život odvijao na sjeverozapadnom dijelu utvrđenja prema Podgradu, u dijelu brda koji se naziva Šetnica. Kasnoantičke supstrukcije otkrivene su na sjevernoj strani grada. Na mjestu današnjeg grada Stoca bio je antički municipijum Diluntum s nalazima od I – IV vijeka n.e. i utvrđenjem iz kasnoantičkog perioda (Sergejevski, 1935,17).
U srednjem vijeku područje grada Stoca pripadalo je župi Vidoši. Vidovo polje javlja se 1417. godine u latinskom prevodu “Planum Sancti Viti”. Prvi siguran podatak o Stocu u srednjem vijeku je iz XV vijeka, tj. 1420. godine “Loco dicto Stolac” u vezi s nekom pljačkom trgovaca, a ponovo se javlja nekoliko godina kasnije, 1436. godine. Vidoški grad prvi put se pominje u povelji od 19. februara 1444. godine te u seriji povelja koje slijede do 1454. godine, kao posjed Stjepana Vukčića Kosače.
U dubrovačkim izvorima iz 1463. godine pod nazivom Stolac pominje se i Vidoški grad, odnosno stolačka tvrđava i naselje ispod njega. Stolac je postao dio Osmanskog sultanata, nakon 13. juna 1465. godine, ali ne postoje sigurni podaci da je u njemu držana posada, sve do početka XVIII vijeka. Za vrijeme Kandijskog i Bečkog rata (1645 – 1660 i 1683 – 1699) mletačke čete su u nekoliko navrata napadale Stolac. Poslije Karlovačkog mira 1699. godine postavljena je uprava na čelu s dizdarom. Oko 1706. je osnovana Stolačka kapetanija. Godine 1832. vojska Husein-kapetana Gradaščevića je nekoliko puta opsjedala Stolac. U augustu 1878. uspostavljena je Austro-Ugarska uprava.
U grad je dva puta udario grom. Zbog eksplozije baruta grad je oba puta stradao. Prvi put je popravljen 1768. godine, dok su stolački kapetani bili Šarići, a drugi put 1843. godine u vrijeme kada je Ali–paša Rizvanbegović bio stolački kapetan.
Godine 1832. vojska Husein-kapetana Gradaščevića uzaludno je opsjedala Stolac. Od 1835. godine kada su ukinute pozicije kapetana i dizdara, do 1878. Godine u gradu je zadržana manja posada. U augustu 1878. uspostavljena je austrijska uprava. Vojni erar je temeljito popravio Stari grad 1883. godine, a 1888. godine je izgradio modernu tvrđavu, smještenu iznad one koja je postojala u razdoblju osmanske uprave.
Opis spomenika
Arhitektura
Stari grad Stolac smješten je na uzvišenju iznad današnjeg središta Stoca i predstavlja odbrambeni objekat koji po svojoj veličini spada u red najvećih bosanskohercegovačkih gradova. Složeni sistem kamenih zidova i kula upućuje na postojanje više građevinskih etapa, koje je teško razdvojiti.
Osnovu i glavninu objekta, dijela današnjih bedema koje se protežu na padini iznad Stoca, čine zidovi izvedeni u tehnici slojevitog opus incertum, tipičnog za IV vijek u našim krajevima. Jedino je sigurno utvrđeno da je kula II iz osmanskog perioda sagrađena na kasnoantičkim supstrukcijama. Ovo kasnoantičko utvrđenje u svom tlocrtnom rješenju pokazuje izrazite elemente grčkog građevinarstva helenističke tradicije. U to doba tvrđava je pripadala lancu utvrđenja (castruma) zajedno s Košturom kod Dabrice i Blagajem na Buni.
U XVII vijeku grad je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini. Kasnijoj fazi pripada dio građevina na zaravanku brijega. Taj dio utvrđenja sravnjen je sa zemljom koncem XIX vijeka kada je izgrađena tvrđava austrougarske vojne posade.
Stari grad zauzima površinu od 20.503 m2. Zaštićen je lancem kamenih kula i bedema, koji su debeli oko 2 m, a izvedeni su od tesanih blokova kamena krečnjaka – sivca iz lokalnog majdana. Pored kula, grad ima i 10 cisterni (čatrnje) za vodu, magacin za brašno, objekte za stanovanje i džamiju. Džamija je stradala 1906. godine i nikada nije obnovljena, ali su njeni ostaci vidljivi i danas.
Donji grad je zatvoren s tri strane kulama i bedemima: sjeveroistočno, sjeverno i jugozapadno. U sjeveroistočnom zidu dužine 44.95 m nalazi se glavna gradska kapija. Kapija je zasvođena i iznad svoda se nalazila soba za čuvare s kamenim patosom. Džamija površine 113.42 m2 smještena je iznad gradskog ulaza, a u njenom patosu je, prema dosadašnjim opservacijama, čatrnja/cisterna za vodu. Jedino poznato ime za džamiju u tvrđavi je Veli-dedina džamija, i u predanju se vrijeme njenog nastanka vezuje za pećinu u stijeni ispod nje koja je korištena kao prostor za molitvu u predotomanskom razdoblju bosanke istorije. Austrougarski vojnici su džamiju 10 godina koristili kao skladište, a 1888. godine su je srušili.
Hrastove grede i puškarnice napravljene u dva reda jedne iznad drugih, najvjerovatnije su iz turskog perioda.
Srednji grad, površine 2.005 m2, zauzima centralni dio kompleksa. Ovaj dio je izgrađen od bijelog klesanog krečnjaka s Brača. Izgrađeno je i nekoliko objekata za garnizon. Dijelovi starih zidova iskorišteni su pri izgradnji novih objekata. Ovaj kompleks je imao tri čatrnje/cisterne za vodu, utvrđeni dio bedema i skladište municije. Njegove zidine su prilično oštećene, a ulazna kapija je obnovljena.
Gornji grad leži na skoro istoj visini kao i Srednji grad istočno od njega. Za vrijeme gradnje dio utvrđenja zajedno s bedemima i kulama su srušeni, a teren zaravnjen, što se pretpostavlja na osnovu ostataka zidova i temelja. Ova kula koja je služila kao skladište municije i eksploziva, bila je razrušena dva puta udarom groma. U prostoru zaštićene cjeline uz put prema kapijama i direktno ispod bedema Donjeg grada su kolonije samoniklih ciklama, koje se štite ovom odlukom kao sastavni dio cjeline.
Bregava
Svi vodopadi Bregave u Stocu i uzvodno, posebno su zaštićeni Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti SR BiH br. 06-46-1/66 od 13.6.1966. godine kao hidrografski i turistički objekti, Također je i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na sjednici održanoj od 7. do 11. listopada 2003. godine donijela Odluku o proglašenju Prirodno-graditeljska cjeline – Korito Bregave s mlinicama, stupama i mostovima u općini Stolac – nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH, br. 3/10)
Bregava je lijeva pritoka Neretve. Njeno slivno područje leži između Neretve na zapadu i Trebišnjice na jugoistoku i površine je 722,4 km2.
Dužina – 31 km, izvor kod Dola (Stolac), ušće-Klepci (Čapljina), ulijeva se u Neretvu.
Nastaje od stalnih vrela Bitunje i Hurgada i periodičnih vrela Malog i Velikog Suhovića. Ova vrela nastaju od voda koje poniru u Dabarskom i djelomično u Fatničkom polju.
Prolazeći kroz Stolac, pravi slapove i vodopade, teče na raznim nivoima, pravi ade. Razuđena obala omogućava pristup vodi na mnogobrojnim mjestima, pružajući stanovnicima Stoca posebnu vezu s rijekom. Na adama su formirane bašče, kupališta, stambeni kompleksi. Nizvodno od stambenog kompleksa Begovina nalazi se vodopad Provalije.
Unutar gradskog područja Stoca nalaze se još dva vodopada: Pjene i Benat.
Nizvodno od Stoca Bregava prima pritoku Radimlju. Rijeka prolazi kroz kanjon i izlazi u niziju koju gradi Bregava. Bregava skreće prema zapadu i prima pritoku Strku i zatim odlazi u Čapljinu, gdje se razdvaja na dva glavna rukavca. Jedan odlazi u Čapljinu, a drugi, veći, odlazi u Klepce, gdje se ulijeva u Neretvu na 7 m nadmorske visine. Dužina toka iznosi 31 km, s prosječnim padom od 3,7 m/km. Bregava je udubila korito u obliku kanjona, čije dolinske strane dostižu visinu i do 700 m. U proširenjima se nalaze aluvijalni nanosi.
Kamene građevine, mostovi i mlinice sa stupama, svojim oblikom, materijalom kao i smještajem na Bregavi, čine jedinstvenu prirodno-graditeljsku cjelinu koja je proglašena nacionalnim spomenikom kulture.
Bregava je kraška rijeka koja izvire u Dolu ispod planine Hrgud i ulijeva se u Neretvu u Klepcima kod Čapljine. Najvećim dijelom svoga toka protječe kroz Stolac i tako čini okosnicu njegovog historijskog razvoja. Rijeka je bistra, najčešće brza, dva puta razdvojena u rukavce i opet sjedinjena. Rijeka pravi dva veća prirodna vodopada – iznad Begovine, poznat kao Pjene, i iznad Prope, poznat kao Provalije.
U 18. vijeku na rijeci je sagrađeno više bentova, pregrada, preko kojih voda pravi umjetne vodopade. Najpoznatiji je Veliki benat kod Šarića ljetnikovca. Od srednjeg vijeka do danas u Stocu je sagrađeno 15 mostova, od kojih 10 predstavlja historijske građevine.
Rijeka Bregava predstavlja žilu kucavicu grada Stoca, okosnicu njegovog svakodnevnog života. Do Drugog svjetskog rata život građana Stoca je značajno ovisio o Bregavi s obzirom na to da su na njoj su bili smješteni privredni objekti koji su osiguravali život stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata privreda Stoca se značajno promijenila, ali je sama rijeka i dalje ostala mjesto oko kojeg Stočani grade svoju svakodnevnicu; u šetnjama, ljetnim kupanjima, okupljanjima na brojnim mostovima, izlascima na terase kafana koje se pružaju uz rijeku.
Vodenice
Vodenice i stupe, mali objekti, predstavljali su najznačajnije privredne objekte u periodu od 16. do polovine 20. vijeka. U 18. vijeku zabilježeno je 180 vodeničkih kola, što bi značilo da je Stolac tada imao oko 22 vodenice (s osam vodeničkih kola). Danas ih je nekoliko. Vodenice na Bregavi u Stocu građene su kao prizemni objekti, uvijek podignuti iznad nivoa rijeke i uvijek pokriveni dvovodnim krovovima.
Stupe
Stupe u Stocu bili su primitivni uređaji za valjanje i stupanje sukna, u okviru zasebnog zanata, ali i vječiti pratioci vodenica. Smještale su se u zasebne kamene objekte. Danas ne radi nijedna.
Stupe u Stocu su bile vječiti pratioci mlinica, ali također i zasebni objekti sa zasebnim zanatom koji je činio značajnu privrednu granu Stoca.
„Stuparski zanat ne može se tačno smjestiti u određeni vremenski period, a vjerovatno datira iz onog perioda kad su ljudi počeli da razvijaju određena zanimanja. To je otprilike srednji vijek. Stolački majstori imali su svoje mušterije i s njima su održavali poslovne veze sve do prošlog rata 1992. godine. Mušterije iz bliže okoline Stoca, kao i sami Stočani redovno su dovozili svoju robu na pranje u ove stupe. Vunene deke prevožene su kamionima. Ljudi iz cijele Hercegovine i Dalmacije stoljećima su donosili i dogonili u Stolac svoja sukna za valjanje. Valjanje sukna u stupama bilo je aktuelno dotle dok nisu izumrli i posljednji stupari u Stocu, a to se desilo otprilike krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ostali su samo badnji za pranje suknenih i pamučnih deka, kao i tepiha, a i danas su u upotrebi.”
„U Stocu je nekada bilo jedanaest stupa, a na izvoru Bregave u Dolu dvije.
Mlinice
Mlinice s mlinovima za žito i stupe s badnjevima za valjanje, pranje i bojenje sukna su bile građene na Bregavi od 15. vijeka. U 18. vijeku mlinovi su dio zaklada nekih znamenitih stolačkih vakifa. Mlinice su duge građevine koje su poput mosta s više svodova građene na rijeci. Do II svjetskog rata život građana Stoca je značajno ovisio o Bregavi s obzirom na to da su na njoj su bili smješteni privredni objekti koji su osiguravali život stanovnika.
U Stocu je do danas sačuvano, u potpunosti ili u ruševinama, 12 cjelina s mlinicama, stupama i badnjevima.
Mostovi, a posebno mlinice i stupe, mali objekti, građeni od strane domaćeg majstora s jednom jedinom željom – da pomognu i omoguće život građana Stoca, predstavljali su najznačajnije privredne objekte u gradu, sve do kraja II svjetskog rata.
Osnovu stolačke ekonomije u periodu od 16. do polovine 20. vijeka činilo je mlinarstvo, a od 18. vijeka i prerada kože.
Identifikovane i danas prepoznatljive kroz nazive pojedinačnih vlasnika, mlinice pripadaju jednom tipu građevine, bez velikih razlika u sistemu gradnje.
Potiču iz jednog perioda gradnje i nastaju kao objekti koji u organizmu Čaršije su ti koji kao “nesavršeni” “odražavaju” savršene strukture.
Grad Stolac i korito rijeke Bregave svoj današnji izgled i kontrure dobio je tokom 18. vijeka, kada i nastaje najveći broj mostova, mlinica i stupa.
Objekti mlinica i stupa su bili u aktivnoj upotrebi sve do kraja II svjetskog rata. Nakon II svjetskog rata mlinice i stupe se polako zaboravljaju i napuštaju. Osnovni razlog za to jeste promjena načina funkcioniranja privrede u Stocu i postepeno odumiranje objekata male privrede.
Ubrzana industrijalizacija, elektrifikacija, neodržavanje, ali i namjerno rušenje, kao i ratno razaranje u periodu od 1992. do 1995. godine dovelo je do toga da se danas u Stocu nalazi samo sedam mostova, desetak mlinica i par stupa. Ipak, ove gradnje na vodi i dalje svjedoče o simbiozi ljudskog djelovanja u zadatom prirodnom okviru, vječitoj upućenosti čovjeka na prirodu koja u ovom slučaju nije bespovratno uništena već naprotiv obogaćena ljudskim djelovanjem.
Identifikovane kroz nazive pojedinačnih vlasnika, mlinice uglavnom pripadaju jednom tipu građevine, bez velikih razlika u sistemu gradnje.
Način izgradnje mlinica je u potpunosti podređen njihovoj funkciji i potrebi za njihovim postojanjem; ovi jednostavni, ali neophodni privredni objekti su, počev od cjeline pa do najmanjeg detalja, u potpunosti rasterećeni svih suvišnosti, izvedeni bez dekoracija. Narodni graditelj je ove male objekte postavio u izvanredno prirodno okruženje bez potrebe da iskaže vlastito umijeće projektovanja i arhitektonskog izraza. Arhitektura je ovdje prateća potreba, nužno sredstvo za ostvarenje osnovnog cilja – funkcionalnosti.
Njihova dispozicija u prostoru ovisi isključivo o jačini toka same rijeke. Naime, mlinice su objekti koji nastaju na mjestima rijeke gdje ona ima umjerenu jačinu toka (radi kontinuiranog rada mlinskog kola), te je to i jedini preduslov za njihovu urbanističku predispoziciju.
Mlinice na rijeci Bregavi u Stocu su građene kao prizemni objekti, uvijek podignuti iznad nivoa rijeke i uvijek pokriveni dvovodnim krovovima. Zbog postavke na terenu, uslovljene načinom rada mlinskog kola, posmatrajući nizvodnu fasadu stiče se utisak da su građene kao spratnice, gdje je sprat oslonjen na lukove prizemlja.
Mlinice u Stocu su građene iznad nivoa glavnog korita rijeke. Voda za pokretanje mlinskog kola je dolazila preko umjetnog rukavca (jaz ili prokopnica) koji su pravljeni da bi se skrenula voda iz glavnog korita. Rukavac je imao akomulacionu funkciju i s ciljem postizanja pada pregrađen je bentom (ustavom) sagrađenim od kamena i maltera, ozidanim krečom i crvenicom. Od benta do mlinskog kola voda se slijevala niz žlijeb (korito), ranije pravljeno od debele lučeve daske ili kamena, a u novije vrijeme izliveno od betona. Potrebna udarna snaga vodenog mlaza postizala se nagibom žlijeba koji iznosi 30 do 45 stepeni i njegovim sužavanjem prema donjem dijelu. Na početku žlijeba u bentu postoji kapak od daske koji se spušta kada se zaustavlja voda i prekida rad mlina.
Uređaj za pokretanje mlina smješten je pod „ćemerom” od kamena, lučno zasvedenim ispod poda mlinice. Taj prostor naziva se izba. U izbi je smješten uređaj za pogon mlina, plazina ili kobila. Napravljeno je od crvenog hrasta koji može dugo opstati pod vodom. Na kobili je postavljeno drveno kolo, a u novije vrijeme je na nekim mlinicama ugrađivano i željezno od 9 do 17 izdubljenih kašika koje koriste snagu vode. Vreteno je dio osovine od drveta kojom se obrtaji kola prenose na mlinski kamen, koji predstavlja uređaj za mljevenje.
U vreteno je ugrađena željezna osovina – senj koji prolazi kroz pod mlinice i šupljinu mlinskog kamena. Na senj je učvršćena željezna paprica koja je horizontalno uglavljena u gornji kamen mlina koji je pokretan. Mlaz vode iz žlijeba pada na kašike mlinskog kola koje udarna snaga vode pokreće i prenosi na uređaj za mljevenje – mlinski kamen. Mlinsko kamenje je kružnog oblika, raspona od 100 do 110 cm, debljine od 15 do 30 cm. Iznad kamenog mlina nalazi se drveni sanduk ili koš u kojem stoji žito za mljevenje. On je trouglastog oblika i kroz suženi donji dio propada žito. Ispadanje zrna reguliše čeketalo. Žito pada na donji kamen, čiji razmak od gornjeg kamena regulira poluga te se tako postiže finoća brašna. Brašno ispada na pod u ograđenim drvenim gredama.
Ovi uređaji za mljevenje žita nisu pretrpjeli većih promjena u posljednjih 300 godina, otkako datira prvi opis mlinice. U posljednje vrijeme jedina novina je upotreba kugličnih ležajeva i željezno kolo. U enterijeru mlinica se još i danas zatiču mlinska kola i drveni sanduci
Mostovi
Danas u Stocu postoje tri velika kamena mosta i četiri manja, svi su oni u upotrebi i u relativno dobrom stanju. Premda se razlikuju veličinom, koncepcijom, starošću, detaljima, itd., povezuje ih zajednička crta, tj. da su svi odreda ostvarenja domaćih majstora.
U konstruktivnom pogledu, svi mostovi u Stocu su očuvani i u upotrebi.
Podgradska ćuprija, Inat ćuprija, Ćuprija u Begovini, Ali – pašin most i most u Polju (Ošanjički most) služe za potrebe drumskog saobraćaja, dok su preostala tri manja mosta, most na Adi, most Sare Kašiković i mostovi kod Šarića ljetnikovca, isključivo pješački.
Na svim mostovima su vidljivi tragovi lišajeva i mahovine. Stope mostova su obrasle samoniklom vegetacijom.
Na pojedinim mostovima su naknadno izvršene intervencije značajno promijenile njihov izvorni izgled.
Uslijed nedostatka redovnog održavanja na pojedinim mostovima dolazi do značajnijih oštećenja strukture. Osim mostova koje smo predstavili u tekstu, spominjemo i predstavljamo i druge stolačke mostove.
Ćuprija u Begovini
Najmlađi od tri veća kamena mosta u Stocu bez sumnje je onaj u Begovini. Sagrađen je krajem osamnaestog ili početkom devetnaestog vijeka kada je jedna grana porodice stolačkih kapetana Rizvanbegovića iselila iz Vidoškog Grada i sebi sagradila odžak uzvodno uz Bregavu, na istočnoj periferiji naselja. Upravo po tom odžaku i cijeli je predio dobio naziv Begovina.
Veći dio Rizvanbegovića kuća u Begovini nalazio se na lijevoj obali; kako je porodica rasla, izvjesni njeni članovi grade sebi kuće i na desnoj strani. Tako je Ćuprija u Begovini prvenstveno bila važna za povezanost kuća ove moćne porodice, pa se begovi Rizvanbegovići i brinu za njeno održavanje i opravke sve do austrougarske okupacije.
Karakteristično je da je prvi stub uz lijevu obalu znatno širi u svojoj osnovi od ostalih stubova, pa tako i prvi otvor uz lijevu obalu izgleda izdvojen iz ritma ostalih lukova.
Danas se koristi isključivo za pješake.
Most Sare Kašiković
Most se nalazi na desnom kraku Bregave iznad Ćuprije, idući prema Bregovini.
S nizvodne strane, iznad naglašenog zaključnog kamena svoda nalazi se ugrađena ploča s ćirilskim natpisom, koji kaže da je to Most Sare Kašiković, kao i da je godina gradnje – 1896. Čeoni zidovi i ograda spojeni su u jednu masu s blago naglašenim prelomom na sredini.
Budući da je most čisto privatnog karaktera, to su uz desnu stranu uz ulicu u nastavku ograde mosta podignuta dva stuba zidana od klesanog kamena, u koja su nekada bila učvršćena vrata za zatvaranje prelaza.
Iako građen krajem prošlog vijeka, u doba austrougarske okupacije, on je u cijelosti izveden u ustaljenim tradicionalnim formama domaćeg graditeljstva i svakako ga je gradio domaći majstor. Posebno je interesantno da je ovo, sigurno, najveći most, za koji znamo, građen isključivo za privatne potrebe. S obzirom na tu činjenicu, s obje strane mosta su bile postavljene kapije za zatvaranje prelaza.
Lučki most
Lučki most je pješački, sagrađen nakon II svjetskog rata uz primjenu savremenih materijala (armirani beton).
Novi most
Most je sagrađen nakog II svjetkog rata. Izveden je od savremenih materijala (armirani beton). Izgradnjom ovog mosta rasterećena je teškog teretnog saobraćaja Podgradska ćuprija s obzirom na to da ovaj most sada predstavlja glavni ulaz u grad Stolac iz pravca Mostara i Berkovića.
Most u Polju
Nije poznat period gradnje ovog mosta, ali je pretpostavka da je sagrađen u 19. ili početkom 20. vijeka, s obzirom na primijenjene materijale, konstrukciju kao i vidljive prepravke na mostu. Sagrađen je neposredno uz mlinicu u Polju. Građen je ustaljenim tradicionalnim formama domaćeg graditeljstva. Most ima četiri lučna otvora.
Park prirode Hutovo blato
Na jugu Hercegovine, u tipično kraškom ambijentu, s lijeve strane rijeke Neretve, nalazi se Hutovo blato, jedinstvena submediteranska močvara u Europi. Poznato je od davnina kao zelena oaza, s obiljem vode u kojoj je uvjete za život našao veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Močvara je interesantna i značajna s ornitološkog, ihtiološkog, znanstvenog, ekološkog i turističkog stajališta.
Hutovo blato se smatra jednim od najvećih zimovališta ptica na području Europe. Hutovo blato prostire se na površini od 7.824 ha, od čega općini Stolac teritorijalno pripada 2.830.70 ha ili 36 %. Prostire se na močvarnom, ravničarskom i brdovitom terenu, s nadmorskom visinom od 1 m do 432 m. Ovo područje udaljeno je petnaestak kilometara od Jadranskog mora, tako da je pod velikim utjecajem sredozemne klime.
Zbog izuzetnog značaja i ljepote Hutovo blato je proglašeno Parkom prirode 1995. godine. Slijevajući se u udoline i depresije kraške ponornice i površinske vode s okolnih područja stvaraju veći broj jezera, jaruga, plesna i rijeku Krupu i osiguravaju visoku razinu podzemne vode. Tako visoka razina podzemnih voda utječe na pojavu stalnih i povremenih izvora i vrela.
Jezera Hutova blata predstavljaju prave kriptodepresije, jer se dna pojedinih jezera nalaze ispod razine mora (Jelim 18 m). Najveća jezera Hutova blata su: Deransko, Jelim, Drijen, Orah, Škrka i Svitava. Svitavsko jezero je vještačka akumulacija, nastala izgradnjom hidroelektrane Čapljina. Sva jezera Hutova blata međusobno su povezana velikim brojem kanala i jaruga.
Rijeka Krupa je glavni vodotok Hutova blata i odvodi vode Gornjeg blata i Svitavskog jezera u rijeku Neretvu. Krupa nema pravog izvora, nego je otoka Deranskog jezera. Dužina Krupe iznosi 9 km, a prosječna dubina joj je oko 5 metara. Ovo je jedinstvena rijeka u Europi jer ima osobinu da teče u oba smjera. Ona teče normalno od “izvora” prema ušću, i od ušća prema “izvoru”. Do ove pojave dolazi kada uslijed visoke razine i velikog protoka vode, rijeka Neretva potisne Krupu.
Zahvaljujući blizini i utjecaju Jadranskog mora, izobilju vode okružene kraško- brdovitim terenom, biološka raznolikost vegetacije Hutova blata je iznimno vrijedna. Rijetka su mjesta na svijetu koja na tako malom području imaju tako veliki broj vrsta. Cjelokupni biljni pokrivač Parka prirode može se podijeliti na četiri tipa vegetacije : vodena, močvarna, livadska i šumska. Vodene površine Hutova blata prekrivene su najvećim dijelom lopočem (Nymphaea alba) i lokvanjem (Nuphar luteum). Pored njih u vegetaciji vodenih površina zastupljeni su i mrijesnjak (Potamogeton sp.), žabnjak (Ranunculus sp.) itd.
Najveći dio močvarnog područja obrastao je nepreglednim tršćacima, gdje su dominirajuće vrste: trska (Phragmites sp.), rogoz (Typha sp.), šaš (Carex sp.) i sita (Juncus sp.).
Šumska i livadska vegetacija zastupljene su brojnim karakterističnim vrstama koje upotpunjuju biološku raznolikost Hutova blata. Značajne vrste ovih tipova vegetacije su: jasen (Fraxinus sp.), hrast (Quercus sp.), veprina (Ruscus sp.), nar (Punica sp.), borovica (Juniperus sp.), vrba (Salix sp.), brijest (Ulmus sp.), joha (Alnus sp.), kupina (Rubus sp.), dud (Morus sp.), kopriva (Lamium sp.), djetelina (Trifolium sp.). Neke biljne zajednice tek su mjestimice razvijene, dok su neke vrlo raširene i pokrivaju velike površine.
Vodopad Istup
Vodopad Istup visine preko 200 metara tvori potok Svilica koji se ulijeva u rječicu Radimlju te predstavlja svojevrstan dragulj netaknutog prirodnog ambijenta i hidrografsku rijetkost.
Do 1991.godine ovo područje se, također, nalazilo u sklopu rezervata muflona.
Vrelo Istup u Radimskom dolu je Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti SR BiH br. 06-47-1/66 od 16.6.1966
