Velika čast i zadovoljstvo nam je predstaviti ovogodišnji pobjednički literarni rad talentovane učenice Nike Prolete, na temu “Moja, tvoja, naša domovina Bosna i Hercegovina”, povodom obilježavanja Dana državnosti BiH.
“Moja, tvoja, naša domovina Bosna i Hercegovina”
Sedam je sati i deset minuta ujutro. Sivi autobus je prepun. Drugo sjedalo s desne strane pleše lijevo desno u krivinama. Nije jedino. Smeta ti torba nekoga ispred tebe dok se neuspješno nastojiš smjestiti na jedino preostalo prazno sjedalo. Tragaš za nečim za što ćeš se pridržati. Na radiju svira Torcidina „Zbog jedne ljubavi“, iza nje Toma pjeva o Ljiljani, a nedugo zatim Merlin i „Da je tuga snijeg“. Zabole te ljubavi koje nikad nisi živjela. A ljubav prema domovini, živiš li ju?
Gledaš kroz prozore autobusa i razmišljaš o već godinama zatvorenim i zapuštenim tvornicama i pustim poljanama. Ratom razrušene kuće kradu ti poglede. Često se pitaš ima li života u starim ruševnim kućama pored kojih prolazite. Ako ima, voze li se djeca u njima odgajana ovim istim, izvana sivim, a iznutra tako šarenim vozilom ispunjenim veselim dječjim čavrljanjem? O čemu ta djeca, ista kao ti, a ipak svako na svoj način jedinstveno, sanjaju?
Kad bi samo jednog dana bila uspješna, puno je toga što bi ti uradila za našu zemlju… Pobrinula bi se da ljudi oko tebe ne moraju računati cijenu svojih udaha. Znam te. Ti voliš kamen svoje zemlje, miris nabujalih potoka i stare ceste. Opija te njen svjež zrak. Divlje cvijeće koje bereš majci miriše na njena polja. Zrele sočne voćke na vašem drvenom obiteljskom stolu mame te k sebi svake večeri. Tvoja domovina je puna plavetnila i zelenila, ona miriše i cvijeta, ona se razvija i zrije, u njoj leže tvoji snovi i tvoje uspomene, nju krase slike prošlosti koju nisi živjela, iz nje niče budućnost u koju polažeš nade. Bosna i Hercegovina je zemlja puna poezije koju nema tko zapisati, slika koje nema tko naslikati i pjesama koje nema tko otpjevati, misliš si. Ili možda ipak ima, jer da, postojiš ti i mnogo uspavanih sanjara nalik tebi. Pitam odrasle, gdje su ti ljudi, gdje su ta djeca koja će oživjeti umjetnost ove zemlje? Jeste li posijali nadu u njih ili ih učite kako biti robovi prošlosti? Neka se probude sanjari, domovina ih treba. Ona traži one koji će slušati njen šapat i bilježiti note njenog bića. Moja domovina je umjetnost, tako neizrecivo komplicirana, a jednostavnija nego što se to može zamisliti. Ona koja je krvlju bila oblivena, još živi i u njoj se rađaju novi naraštaji. U njoj ima života! Ali ima li nade? Ona ima srce, ona ima ljude, a među njima mostove. Što rade naši mostovi? Njihova je zadaća spajanje, ne razdvajanje. Zidovi razdvajaju, zidovi nas otuđuju, ali ne i mostovi. Mostovi to ne bi trebali činiti. Gledaš kroz prozore i oni su možda prljavi, ali kroz njih ti vidiš nešto beskrajno čisto. Vidiš Svijetlo! I ne bojiš se blatom uprljati tenisice, ne bojiš se paučine koja spaja naša stabla, ne bojiš se smrada kanalizacije. Bojiš se ipak nečega. Dok šećeš ulicom i srećeš tmurna siva lica koja izgledaju mnogo starije nego što zapravo jesu, njihova pogrbljena leđa i crne ruke, njihov spori hod i nezainteresirano prelaženje preko ceste ti se bojiš. Strahuješ od toga da će se maleni plamičak koji još svijetli u njima ugasiti jednom za svagda. Jer znaš, vjetrovi koji divljaju u njima pokušavaju ga ugasiti.
U tebi još živi Svijetlo. Ne daj vjetru da prodre do tvog srca, jer ti si srce ove zemlje! Dok ti živiš i ona živi. Dok ti sanjaš, za nju ima nade. Dok god ti postojiš, ona postoji. Ti si njeno „sada“ i bez tebe nema njenog „sutra“. Ne budi ropkinja tuđih neostvarenih snova, već hrabro djeluj. Nemoj bacati svoje snove u bezdan, radije sjeme nade zakopaj u svoje srce da raste i klije. Stabljike posadi u zemlju svoje domovine da niče život iz nje, da nam budućnost svima cvate i miriše. Neka se njeni ljudi smiju, neka si pružaju ruke i neka ona napokon diše, mirna i slobodna, sigurna u rukama svojih stanara.
Posvećeno SVIM djevojčicama ove zemlje.
Nika Proleta, Srednja škola Stolac
Fondacija “Elmira Sefo”