Navršilo se devet godina od smrti Nijaza Durakovića. Profesora i doktora, našeg dobrog Stočanina. Jedan po jedan odlaze sve veliki i hrabri, vrijedni i časni ljudi. Napuštaju nas onda kada su mogli dati još mnogo, i kada se to od njih očekivalo. Jedan od takvih ljudi bio je naš sugrađanin, plemeniti i mudri čovjek, profesor Nijaz Nijo Duraković.
Stolac je ostao bez zagriženog rodoljuba i svoga gradoljuba, Bosna i Hercegovina bez jednog od najistaknutijih boraca na političkoj liniji odbrane od dvostruke agresije i u godinama odbrane od agresije, ali i do posljednjeg trenutka dok je srce junačko kucalo u profesorovim grudima nekako se i Stolac i BiH osjećala sigurnije kad smo znali da je Nijo s nama.
Profesorova porodica ostala je bez oslonca i najsigurnijeg temelja. Imao sam čast poznavati velikog čovjeka, dozvoljavao mi je da “kradem” i neke cake od njega i koristim ih u svojim tekstovima. Bio je čovjek, iskren i otvoren do kraja, beskompromisan i mudar, direktan i snažan. Uvijek je branio svoj grad, svoju državu i kao takav će ostati upamćen.
Pisati o profesoru doktoru Nijazu Durakoviću nije nimalo lako, jer o tome čovjeku će tek vrijeme koje je pred nama i istorija reći šta je značio, ko je bio i koliko je u amanet Stocu i Bosni i Hercegovini ostavio. Posebno je teško pisati s lajtmotivom kad se opraštamo od nekog koga smo voljeli, smatrali svojim, smatrali ga dijelom svoje čaršije i zašto ne reći i dijelom sebe. Ponosan sam što sam ga znao i što smo ponekad i dijelili isti stol u društvu.
Kad odlaze veliki ljudi, velikani kakav je bio Nijaz Duraković, onda kažu da to odlaze samo njihove sjene, a da će ostati njihova djela. Nijazova djela će trajno ostati, kao svjetionik i utrt trag kuda i kako trebamo kročiti u budućnost koja je neizvjesna. Sad kad nema dragog profesora Nije, izgubili smo jednog pouzdanog i povjerljivog vođu koji je i smio i znao, a to je i pokazao: nositi svjetiljku pred ovim narodom kroz najcrnje mrakove agresije i fašizma, a Boga mi i primitivizma i snobizma narcisoidnih autokrata.
Nijazov odlazak je nenadoknadiv gubitak, i vijest o njegovom odlasku prije devet godina me pogodila i dočekala potpuno nespremnog i zatečenog, kao i sve ostale koji su ga znali, poznavali, ili ga tek jednom vidjeli, čuli za njega i pročitali nešto o njemu i od njega. Neka ti je vječni rahmet moj dragi profesore…
Velikani ne umiru, samo nas napuste na trenutak i odu u vječnost da nastave borbu za one koji su ostali u neizvjesnosti sadašnjosti u strepnji od budućnosti.
Nermin Bise
