Ona je otišla, zaboravu je nećemo dati!
Moj komsija, i drug iz djetinjstava, Juso Behmen imade čudnu slobodu i kuraz otvoriti nekolika avlijska vrata i zaviriti u taj svijet iza visokih kamenih zidova. Jedna od tih kućnih avlija bijaše od Mehmedbašića. Fadilina rahmetli majka bi nam natrpala pune ruke kolačima pa bi mi, dječije zadovoljni, razdragani napuštali avliju osvrćući se na taj čudni svijet sakriven u dubokoj privatnosti stolačke hiže.
Na kućna vrata bi provirila djevojka čudesne ljepote. Da vidi koji su to nepoznati gosti došli. Prosula bi biserni osmjeh i vratila se u kuću. Bješe to Fadila. Kćer po poštenju upamćenih roditelja i na ponos njima. Stočanka u koju su se mnogi zagledali. Jedna od onih što su prolazili stolačkim ulicama praćeni pogledom Stočana. Rječita kao rijetki. Nadarena pisanjem kao malo ko. O svom Stocu i Stočanima pisala je sa puno topline i ljubavi. Onaj ko je čitao njene tekstove kao da je, po stolački, preskakao sa jednog bregavskog kamena na drugi. Da se ne bi udusšio u dubini njenih riječi.
Bila je iskreni prijatelj mojim roditeljima. Uz njih kad je bilo najteže.
Pripadala je Stocu koji nestaje. Ostavila prazninu onoga prepoznatljivog Stoca koga je sve manje. I otišla tamo gdje nas je, svakim danom, više.
Ostajemo ponosni što smo proveli dugi niz godina pod našim stolačkim nebom, obogaćeni toplinom tog poznanstva i pripadanja neponovljivoj čarsiji. Nama najdražoj. I najljepšoj.
A u njoj je toliko dragih mjesta koja će zauvijek sjećati na našu Fadilu.
Suad (Kika) Prndelj
