Bosna i Hercegovina nije Italija, ali dijelim mišljenje onih koji vjeruju da postoji snažan integrativni faktor, održiv konsocijacijski model, to opšte, zajedničko dobro
Godine 1861. državnik Massimo d’Azeglio izjavio je: “Pošto smo stvorili Italiju, ostaje nam još da stvorimo Italijane”. Bosna i Hercegovina nije Italija, ali velika većina njenih građana iskreno vjeruje da postoji snažan integrativni faktor, održiv konsocijacijski model, to opšte, zajedničko dobro, koje lokalna politika još nije pronašla ili probala. Prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović u svom je zadnjem javnom istupu iz bolnice rekao da Srbi, Hrvati i Bošnjaci ostanu to što jesu, ali da pritom budu i Bosanci. S druge strane, ima i onih koji neumorno banaliziraju bosanskohercegovačku realnost. Tako Milorad Dodik godinama artikuliše svoj politički program jačanja autonomije bh. entiteta Republika Srpska do ostvarivanja pune nezavisnosti, doduše, mirnim putem. Međutim, zbog procjene da još nisu sazrele povoljne međunarodne okolnosti prisiljen je tolerisati postojeći status quo. Da krenemo od tog scenarija.
STATUS QUO
Bosna i Hercegovina je dvoentitetska, asimetrično uređena i skupa. Politika straha i podjele nameće se kao dominantna misija političkog opstanka. Mir je prihvaćen, ali su etničke elite zatočene u teritorijalnim šablonima i odane teorijskom tumačenju Clausewitza. Svoj ratni konflikt nastavljaju drugim sredstvima u kojem je svaki dobitak jedne strane direktno proporcionalan gubitku druge. Evropska unija jednako je nemoćna da tu zonu svoje odgovornosti uredi na taj famozni, “evropski način”. Tako se isti konci mrse i raspliću godinama jer nema konsenzusa o nedavnoj prošlosti ili dogovora o zajedničkoj budućnosti.
BiH je također sve više država slučaj jer je ovisna o stranom faktoru, uhvaćena u raskoraku između prestanka postratne međunarodne supervizije i vlastitog tranzicijskog upravljanja, jedina u regionu bez statusa kandidata za članstvo u EU, pusti i sve tužniji otok Balkana, na 92. mjestu globalne konkurentnosti iza svih regionalnih susjeda, u društvu Bocvane, Ekvadora i Namibije. Sva tri naroda jednako su nezadovoljna zbog opšteg stanja, a građani frustrirani i raspamećeni uslijed stalnih tenzija, Dodikovih prijetnji ili evropskih “non-papera”.
Mladi odlaze iz BiH masovno. Bijela kuga uzima svog maha. Taj bolji, politički stabilan dio BiH, kako mu tepaju u RS-u, ima negativan prirodni priraštaj u posljednjih 15 godina, najmanje plate i penzije u cijeloj Evropi. Gora od toga samo je sklonost političke elite da to stanje vidi kao nekakvu sudbinsku predodređenost koju je moguće jedino pasivno prihvatiti. Zato invalidnost može trajati toliko dugo da današnji klinci ostare u besperspektivnom društvu najčešće nesposobnih, podobnih i povlaštenih. Može li gore od ovoga?
OTCJEPLJENJE RS-A
Entitet Republika Srpska proglašava svoju nezavisnost od Bosne i Hercegovine. Treći pješadijski puk u Banjaluci se odvaja od Oružanih snaga BiH. Dobrovoljci iz Srbije prelaze Drinu. Oni slušaju samo Garašanina koji je svoj nacrt počeo rečenicom da je “Srbija mala, ali da ne sme ostati takva”. Vlada Srbije aktivira svoju kontroverznu Strategiju odbrane iz 2019. U dijelovima zapadne Hercegovine formiraju se hrvatske vojne postrojbe. Dejtonski poredak se urušava.
Bošnjačko stanovništvo oko Doboja, Bijeljine, Prijedora, Zvornika i Srebrenice odbacuje odluku o nezavisnosti RS-a, kao i vlast lokalne srpske policije. Na međuentitetskim linijama postavljaju se prve barikade, lokalno stanovništvo se naoružava, formiraju se krizni štabovi. Hiljade raseljenih osoba traže utočište i sigurnost. Posebno je osjetljiva situacija u Brčko distriktu, gdje su oružani incidenti prerasli u prave sukobe. Nekoliko stotina pripadnika EUFOR-a nije u stanju garantirati ni vlastitu sigurnost.
U odsustvu trećeg, dva člana Predsjedništva BiH proglašavaju vanredno stanje, odbacuju odluku o nezavisnosti. Traže energičnu reakciju međunarodne zajednice i najoštrije sankcije za separatističku politiku. Vraća se ustavnopravni poredak Republike Bosne i Hercegovine, zatvaraju se granice, započinje vojna mobilizacija. Vlasti RBiH potpisuju sporazum o vojnoj saradnji sa Republikom Turskom i drugim prijateljskim državama. Isporučuju se prve količine modernog naoružanja Oružanim snagama RBiH.
U odsustvu kolektivne sigurnosti, kakvu nudi evroatlantski poredak, BiH sve više liči na Libiju, koja je podijeljena između državne vlasti sa sjedištem u Tripoliju, koju priznaje UN, a brani Turska, i odmetničke falange u Bengaziju, koja uživa podršku Rusije i susjednog Egipta. Članice EU traže da se političke elite Srba, Bošnjaka i Hrvata dogovore o zajedničkoj sudbini ili mirnom razlazu. Sjedinjene Države prate razvoj situacije. Njihovi borbeni avioni za sada samo paraju nebo iznad BiH.
Raniji status quo pretvara se u stanje opšteg haosa i sve većeg bezvlašća. Opskurni kriminalci i optuženi ratni zločinci ponovo izlaze na političku pozornicu. ‘’Balkanizam’’ i ‘’balkanizacija’’ vraćaju se u evropski vokabular kao odrednice za iskonski ratnički mentalitet, beskrajne etničke sukobe i političku nestabilnost. Nema mirnog razlaza, nema nikakvog krimskog scenarija. Pale su prve žrtve, počinje rat.
BAJKA ILI SREDNJI PUT?
Bosna i Hercegovina istinski je spoj različitih kultura, konfesija, gastronomija, civilizacija… Balkan u malome. Država je model za multikulturna društva, konsocijacijskog uređenja, jednakopravnih naroda i slobodnih građana. Osiguran je visoki stepen individualnih i kolektivnih prava. Bosna i Hercegovina je decentralizirana država koja posebno afirmira vrijednosti ZAVNOBiH-a i antifašizma. Nacionalne politike su inkluzivne, otvorene za saradnju, političke elite su privržene zajedničkim vrijednostima suživota, tolerancije i solidarnosti, meritokratija je prihvaćena kao model njihove vladavine.
Političke i religijske elite organizuju zajedničko obilježavanje svih stratišta svih naroda u BiH iz proteklog i Drugog svjetskog rata. Zakon o negiranju genocida usvojen je jednoglasno na državnom nivou. Lokacije masovnih ratnih zločina koje su kao takve potvrdile nacionalne i međunarodne pravosudne institucije mjesta su posebnog pijeteta.
Hrvatske stranke u BiH odustaju od koncepta dvije škole pod jednim krovom, Bošnjaci ne biraju političke predstavnike iz reda hrvatskog naroda, Sejdić i Finci imaju aktivno i pasivno biračko pravo na svim nivoima vlasti. Sve institucije preuzimaju punu odgovornost i vlasništvo nad procesom donošenja sudbonosnih odluka. Bosna i Hercegovina afirmira bliske političke i zavidne ekonomske odnose sa Hrvatskom i Srbijom. Hrvatski sabor i Narodna skupština Srbije trajno odbacuju međunarodnopravnom i obavezujućom izjavom bilo kakve teritorijalne aspiracije prema BiH i ideje o njenoj podjeli.
Malezija i Turska investiraju u turističke kapacitete u Banjaluci, Rusi u termoelektranu u Tuzli. Uspostavlja se zajednička konzularna saradnja Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije u državama u kojima sve tri nemaju svoja diplomatska predstavništva. BiH i Srbija završavaju pristupne pregovore sa Evropskom unijom. Očekuje se skoro pristupanje u punopravno članstvo. Vojne strukture BiH i Srbije integrisane u zajednički sigurnosni kišobran NATO-a.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Status quo može trajati još 3 ili 33 godine. Ova zero-sum opcija apsolutnih gubitaka postepena je i dugoročna degradacija svih nas u očima civilizovanog svijeta. Mada je drugi scenarij nerealan, nije nemoguć. Ako političke snage koje zagovaraju ekskluzivne teritorije, podjele i secesije pretpostave da su sazrele međunarodne okolnosti, da je došlo to vrijeme, njihova historijska minuta, treba biti oprezan.
Bila bi to za sve narode i građane BiH neizvjesna i opasna etapa, trijumf barbarstva nad civilizacijom, mraka nad svjetlom. Najbrža moguća opcija apsolutnih gubitaka. Treći scenarij nije pitanje jednog izbornog ciklusa. To je generacijski izazov. To nije bajka, već pobjeda suživota, integrativne političke kulture i jedina opcija apsolutnih dobitaka za sve građane i narode BiH.
Autor teksta je dr. Emir Hadžikadunić, bivši ambasador BiH u Maleziji i Iranu. Doktorirao je u oblasti međunarodnih odnosa, autor je dvije knjige i velikog broja članaka za domaće i američke medije.
Oslobođenje
