Godine 1905. u mostarsku Veliku gimnaziju (danas Gimnazija Mostar) po prvi put su upisane djevojčice. Bile su to Berta (1892-1945) i Marija Bergman (Marie Bergmann; 1894-1987). Trebalo je proći pet godina do sljedećeg upisa djevojčica u mostarsku gimnaziju, a tek je 1913. prvi razred završila djevojčica rodom iz Mostara.
Pionirsko mjesto u povijesti mostarskog, ali i bosanskohercegovačkog obrazovanja, Marija i Berta Bergman duguju roditeljima. Rođene su u okolini Sarajeva (Berta u Blažuju, a Marija u Hadžićima) kao kćerke željezničkog činovnika Josipa Bergmana (Joseph Bergmann), u aškenaškoj jevrejskoj porodici porijeklom iz Beča. Iako skromnih primanja, Berta i Marija imale su majku koja je za svoje četiri kćeri odlučila izboriti ženama nedokučivo u tadašnjoj Bosni i Hercegovini: visoko obrazovanje. To je iziskivalo pohađanje gimnazije, te je Marija 1905. upisana u drugi, a Berta u treći razred tada osmogodišnje Velike gimnazije u Mostaru. Tu su, pored obaveznih predmeta, sestre Bergman mogle pohađati i jevrejsku vjeronauku. Hrvatski dnevni list Narodna obrana je sredinom februara 1912. posvetio članak “prvom ženskom maturantu u Bosni”, izvještavajući da je u Mostaru Berta Bergman položila ispit zrelosti. Marija je gimnaziju završila u Sarajevu.
Sestre Bergman su obrazovanje nastavile u Beču, gdje je Marija, završivši studij slavistike i germanistike, 1916. odbranila doktorsku disertaciju, a Berta 1918. postala doktor medicine. Treća sestra postala je farmaceutkinja, a najmlađa inženjerka hemije. Vrativši se u Bosnu i Hercegovinu kao prva doktorica nauka, Marija Bergman je u međuratnom periodu predavala “narodni jezik” u gimnazijama Mostara, Cetinja i Sarajeva. Udala se za građevinskog inženjera Emila Kona i s njim osnovala porodicu u Sarajevu. Berta Bergman je za to vrijeme djelovala u više mjesta Bosne i Hercegovine kao pedijatrica, uključujući Banja Luku. Po davanju otkaza u tamošnjoj Gradskoj bolnici dobila je novčanu nagradu zbog “velikog požrtvovanja i izlaganja vlastitog života neposrednim opasnostima”. Uoči Drugog svjetskog rata radila je kao upravnica Školske poliklinike u Mostaru, na mjestu današnjeg (ostatka) hotela Ruža.
Usponom Nacističke partije u Njemačkoj tridesetih godina dolazi i do jačanja antisemitizma u Jugoslaviji. Marija Kon se već kao prosvjetna radnica u Sarajevu borila protiv protoustaških stavova pojedinih učenica. Život Jevreja je ipak tekao normalno do oktobra 1940. godine, kada vlada ograničava prava jevrejske djece na srednje i više obrazovanje. Kon je tada s brojnim sarajevskim profesorima osnovala poseban prvi razred gimnazije kako bi se Jevrejima omogućilo daljnje školovanje.
Položaj Jevreja se drastično pogoršao okupacijom Jugoslavije u aprilu 1941. Kon je otpuštena iz službe, a zatim zatvorena u koncentracioni logor Rab. Berta je stupila u pokret otpora iste godine, te je opskrbljivala partizanske borce sanitetskim materijalom, liječila ih i davala časove prve pomoći. Nakon oslobođenja logora 1943. Kon se domogla partizanske teritorije i postala direktorica gimnazije u Glini. Njena djeca su se pridružila partizanima; sin Mihael je poginuo u Dvoru na Uni, a kćerka Mirjana (kasnije Papo) je zarobljena na Igmanu i odvedena u koncentracioni logor Ravensbrück.
Dr. Bergman je tokom rata dva puta hapšena, da bi 15. januara 1945. (Marijin rođendan) bila odvedena u koncentracioni logor Jasenovac i ubijena.
Marija Kon i njena kćerka, kasnije sutkinja i profesorica porodičnog prava, bile su među petinom sarajevskih Jevreja koji su preživjeli holokaust. Kon je nastavila prosvjetnu karijeru u Mostaru i Sarajevu, a 1950. pozvana je da učestvuje u stvaranju Katedre za njemački jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Bavila se njemačkom književnošću od 17. do 20. stoljeća, a posebno prevodilačkim radom te je prva vodila Odsjek za germanistiku i anglistiku. Penzionisala se 1968. godine, ali je nastavila voditi brigu o radu Odsjeka, koji je 1984. organizovao proslavu “izuzetnog jubileja”, njenog 90. rođendana. Umrla je u Sarajevu 9. augusta 1987. godine.
Ni riječi o dr. Berti Bergman i prof. dr. Mariji Kon nisam čuo ni pročitao u Gimnaziji Mostar, školi u čije sam prostorije ušao 103 godine nakon njenih prvih učenica. Danas je to škola na čijem je čelu žena, škola u kojoj žene čine preko dvije trećine administrativnog, tehničkog i nastavnog osoblja i đačkog tijela. Svim prirodnim naukama podučavaju isključivo žene, a ja sam je ipak završio ne znajući da je baš iz te škole ravno 100 godina ranije izašao “prvi ženski maturant u Bosni”, mostarska “legendarna doktorica” Berta Bergman. Ni prva žena s doktoratom u Bosni i Hercegovini, pionirka bosanskohercegovačke germanistike, nije bila vrijedna spomena u školi koju je pohađala i u kojoj je radila, a u kojoj danas isključivo žene predaju svih sedam zastupljenih jezika (uključujući dva koja je Kon predavala kao “narodni”).
Za dojučerašnje nepoznavanje lika i djela sestara Bergman ne krivim nijednog od svojih profesorica i profesora. Među njima je bilo i onih koje mogu kriviti samo za to što me marginalizacija žena uopšte interesuje. Ideologija koja vlada Mostarom nezamisliva je bez te marginalizacije. Svega dvije ulice u Mostaru nazvane su po ženama, ali budući da se radi o ulicama Kraljice Katarine i Kraljice Jelene, jasno je da se na umu imalo propagiranje nacionalne mitologije, a ne ukazivanje na postignuća žena ni odavanje počasti zaslužnim Mostarkama. Jednoga dana kada se konačno promijene sporna imena pojedinih ulica, možda se neko usudi spomenuti sestre Bergman.
Prilagođeno facebook objavi.
(Vijesti.ba / Prometej)





