Uvjeren sam da postoji nešto vječno u čovjeku, da postoje neka obilježja, neki refleksi koji su usađeni u dušu, koji su zajednički svima koji su ikada živjeli i koji će ikada živjeti.
Jedno od ovakvih obilježja, ovakvih refleksa je želja, odnosno žaljenje za „dobrim, starim vremenima“. Ne žudi čovjek za nekim jednostavnijim vremenima samo u doba interneta.
Već Grci i Rimljani dijele s nama maštanja o slavi prošlih junaka, fantazije o divnim seoskim tradicijama, želju za ograničenijim i određenijim svijetom prošlosti i za jednostavnijim životima negdašnjih seljaka.
Lijepo se izrazio jedan američki kolumnist kada je rekao da ništa nije toliko zaslužno za dobra stara vremena koliko loše sjećanje. Vjerujem da je neki vid nostalgije zajednički svim vremenima i svim ljudima i da je normalno da se prošla vremena idealiziraju. Čak vjerujem da je takav način ophođenja prema fantastičnoj povijesti, bila ona individualna povijest, bila povijest čovječanstva, ugrađen u čovjekovu psihu.
Činjenica je da su traume ono što oblikuje čovjekovu psihu u najvećoj mjeri, međutim njih potiskujemo iz sjećanja i uvijek se sjećamo lijepih stvari, lijepih trenutaka. Potiskivanje teških i prisjećanje dobrih trenutaka nije tek puka teorija, nego osnovni mehanizam preživljavanja, jer sumnjam da bi čovjek koji se jasno sjeća svih prošlih bolova uopšte mogao biti funkcionalno biće.
Da su stara vremena iz mašte, bila ona vremena ovaca i žita, bila ona vremena junačkih djela i hrabrosti starih, ili bijelog mramora i kazališta Helade bila tako divna i toliko vrijedna, nikada ne bi ni prošla.
Postoji ideja koja se tiče knjiga, a vezuje se direktno za ova iracionalna prošla žaljenja. To je ideja da se nekada više čitalo, ili da se uopšte čitalo i da će televizija i internet okončati čitanje, odnosno da će ekran zamijeniti knjigu.
Ovakvo viđenje svijeta je iracionalno iz nekoliko razloga, a najbanalniji je taj da „narod“ ne čita, odnosno da široke mase nikada nisu čitale.
Knjige su i danas skupa rekreacija, kao što zna ko god ih kupuje, a u svim prošlim vremenima bile su još skuplje. Prije Gutenberga, pisari su dnevno prepisali nekih 12 stranica. Jedan psaltir, bez posebnih ukrasa, koštao je u ondašnjoj Engleskoj 53 šilinga. Dobar bojni konj koštao je pedesetak. Za jednu Bibliju trebalo je preko 170 telećih koža, ili preko tristo ovčijih.
Čitanje novina služi za informisanje, a čitanje kao hobi pojavljuje se, osim u krugovima dokonih aristokrata, tek sa širokom i slobodnom potrošnjom struje, jer čovjek koji liježe i ustaje sa suncem nema pretjeranog vremena za čitanje.
Na našim prostorima dolaskom Austrije dogodio se, doslovno, sudar neolita i industrijske civilizacije. Tek nakon Drugog svjetskog rata, odnosno kad je u naše planinske krajeve došla struja, postalo je uopšte moguće da se može čitati. A to je bilo nedavno i knjiga je, ustvari, novotarija!
Franjevačka knjižnica Tomislavgrad/FB
