Sjedim pred kućom rodnom
sve je pusto i zaraslo u travu
hiljadu misli i želja
prolazi kroz srce i glavu.
Gledam kapi kiše
dok kvase kuću staru,
prašnjava, izblijedjela slika
još je na starom ormaru.
Vjetar nemilosrdno udara
i lomi prozore njene,
zar ne znaš vjetre da tamo su
skrivene najdraže uspomene?
U toj sam kući rođena,
provela djetinjstvo svoje,
dok ti je rušiš i lomiš
ranjavaš srce i dio duše moje.
Budi joj najbolji prijatelj.
Čuvaj je od tame i kiše!
Ne diraj uspomene drage!
Zbog njih se plače, živi i diše.
Miluj joj kamen tvrdi,
prozore i trošna vrata
jer kućica skromna, mala
draža mi je od suhog zlata.
Čuvaj mi kuću rodnu,
dvorište i murvu staru,
umjesto mene pomiluj nekad
sliku na starom ormaru…
Piše: Ljiljana Tolj
