Skender Kulenović, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, dramski pisac, pripovjedač, romanopisac, esejist, putopisac i akademik, rođen je na današnji dan, 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon agrarne reforme prelazi u majčino rodno mjesto Travnik, gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, sonetima iz ciklusa Ocvale primule (1927). Od 1930. godine studira pravo na Sveučilištu u Zagrebu, 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem u Zagrebu pokreće Putokaz, muslimanski ljevičarski časopis za društvena i književna pitanja. Neposredno iza neprijateljske najezde u ofanzivi na Kozari, na Paležu 21. augusta 1942. godine pred narodom i borcima recitira svoju znamenitu apoteozu slobode, poemu Stojanka majka Knežopoljka, u vrijeme kad mrak i muk od nacističkog užasa caruje nad Evropom. Pjesnik je uz tekst poeme, objavljen 1945. godine, dao značajnu napomenu s podacima o njenom nastanku: “Ovu poemu, izgrađujući je u sebi još za vrijeme velike fašističke ofanzive na Kozari, napisao sam 20. augusta 1942. godine i odmah sutradan čitao na nezaboravnoj smotri Drugog krajiškog partizanskog odreda “Mladen Stojanović”, koja je održana mjesec dana poslije ofanzive, na Paležu, jednom od kozarskih visova.” Ovome treba dodati i dvije posthumno objavljene poeme Baruh-Benediktus de Spinoza – Brusač (197) i Na pravi sam ti put, majko izišo (1981). Bogata je bibliografija (ali i teatrografija) ovog značajnog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnika, koji je objavio i komedije Djelidba i Večera (1947), poemu Ševa (1952), pjesničku zbirku Soneti (1968), pripovijetke za djecu Gromovo đule (1975) te roman Ponornica (1977).
Bio je član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje. Od 1945. do 1947. godine obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1950. do 1953. godine sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli kažnjen je i postavljen za korektora u časopisu Borba. Godine 1955. prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, a jedno vrijeme bio je i urednik u beogradskoj Prosveti.
Danilo Kiš o Skenderu Kulenoviću piše kao o rudaru jezika, koji je zalazio u najdublje slojeve našeg bogatog jezika i u poeziji i u prozi, tražeći uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju. Za Kulenovića je poezija bila vlastiti credo, jer je i sam podsjećao da ne umije pisati prozu bez poezije, a da je jezik bio njegov nepresušni izvor razmišljanja, promišljanja i skladanja kazuju njegovi eseji o jeziku O dakavcima i infinitivcima, Su i sa, Ime jezika, etc. Preminuo je 25. januara 1978. godine u Beogradu, što ga je pretrglo u poznom pisanju romana, koji je tek u svojoj konačnoj formi imao poprimiti značaj sinteze njegovih pripovjednih motiva.
“Čekala te, čekala. Dugo se otimala da ne zaspi, pa najzad: probudi me, majko, kaže, kad dođe. Niko ti se toliko nije obveselio kao ona!”. “Obveselio”, ovaj glagol djeluje na mene pradrevno. Moram, moram odmah da je vidim! Vrata, srećom, ne škripnuše, polahko uđoh u odaju gdje spava. Sumračicom lelujaju srebrena vela, napolju je puna, olujom preprana mjesečina, i još malo vjetrića u starom orahu uz prozore.
Priđoh na prstima dušeku i bešumno kleknuh pored nje. Osvijetljen mjesečinom, plavičast, nosić; oval lica, neuhvatljiv još, kao početak ljepote koja će tek da bude; lice bijelo, od snježnih pahulja, od vrbinih maca; da joj ga dirnem ili puhnem u njeg, potrlo bi se, čini mi se, kao prah leptirskih krila; duge trepavice – kad spava, njima se pokriva, šapćem hiperbolu naše lirske pjesme. Ni među Arapkama, gledam je, ne vidjeh ovakve ljepote. Na licu i ustima (opet sam u poređenju iz lirske pjesme: na ustima kao dukatom razrezanim) ni osmijeha ni bilo kakvog izraza – čisti san i čisto rašćenje u njemu. Poljubih je kroz vazduh i iziđoh bez daha, pipavo, na trepavicama.
IZVOR: Skender Kulenović, Ponornica, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2013.
Priredio: Elmir Spahić, MA
