“Meho”
Almin Kaplan,
[VBZ, 2019.]
„Meho“ je drugi roman Almina Kaplana, hercegovačkog pisca koji već godinama svoj život dijeli na dva mjesta, na dva različita kulturološka prostora – na onaj u kojemu živi (Dubravska visoravan) i na onaj u kojemu radi (Mostar) – što je jedan od njegovih glavnih spisateljskih pokretača.
Ako ima onih koji to nisu znali – a takvih uvijek ima i bit će ih dok je svijeta i vijeka – Kaplan je fenomenalan pjesnik, jedan od najboljih koje sam ikada čitao u našem jeziku. Njegova „Mostarska zbirka“, vjerovatno je najautentičniji poetski prikaz ovoga grada u njegovome poraću, koje, evo, i sada traje i koje, kako stvari stoje, još zadugo neće proći. Zašto to spominjem? Zato što se „Meho“ samo naizgled bavi drukčijom temom: u ruralni mikro-svijet Dubravske visoravni – u stvarnoj geografiji to je prostor razdijeljen u tri hercegovačke općine: Mostar, Čapljina i Stolac – u kojemu se odvija povratnički život glavnog lika (po kojemu je roman i dobio naziv) smješteni su svi oni mostarski poratni antagonizmi, tako zorno opisani u pomenutoj zbirci.
Tom ruralnom dubravskom svijetu, svijetu Mehe, kojemu, po majci, i sam pripadam, svakodnevnica se vrti oko jednostavnih, i samo naizgled trivijalnih stvari – oko odlazaka doktoru, oko dženaza i svadbi, oko sezonske berbe voća i povrća, oko skupljanja novca za otvaranje džamije – što, naravno, ni u kom slučaju ne znači da takav život krije manje zamki za one koji ga namjeravaju časno i pošteno proživjeti do kraja.
U taj i takav dubravski svijet odlazim već, evo, cijeli jedan život i bliske su mi, skoro kao da su moje, sve one Mehine muke s voćem i povrćem na čapljinskoj pijaci, kao i one od drugog materijala: muke čovjeka čiji se minimalizam ne uklapa u maksimalističke norme okoline u kojoj živi i kojemu je, zbog toga, u tom njegovom dubravskom životu, među njegovim najrođenijim svijetom, već odavno postalo tijesno, kao što mu je postalo tijesno i u njegovom imenu i u njegovoj koži, i u njegovoj pravdi i u njegovoj nepravdi, i u njegovoj vjeri i u njegovoj nevjeri. O Dubravama i Dubravcima pisao sam u Boji zemlje, ponešto sam o tome rekao i u „Ništa lakše od umiranja“, s tim da se Kaplanovo i moje iskustvo pripadanja tom svijetu razlikuje – i životno, i generacijski, i literarno – mada mu je štošta zajedničko, što me, ne znam zašto, neobično raduje.
U Kaplanovom romanu nema radnje ili, zapravo, jedva da je ima, što može biti nedostatak samo za one koji niti znaju niti žele da čitaju: sve je tu u atmosferi, u ljepoti jezika, u onim sočnim poetskim slikama koje srećemo kod najvećih majstora filmske umjetnosti, poput Bele Tara, recimo, ili pak Akija Kaurismakija. Suština onoga o čemu autor govori uvijek je data u drugom, pa i u trećem naratorovom planu, što mogu postići samo veliki pisci, a Kaplan je, bez sumnje, jedan od njih.
Na kraju: roman je to koji govori o svima nama, onakvima kakvi jesmo, kakvi smo nekada bili i kakvi bismo, da je malo više dobrote i sreće, a malo manje ove i ovakve u Boga „vjere“, trebali biti. Pohvala je to, prije svega malom, običnom čovjeku, pojedincu, i, ujedno, snažna kritika ovome društvu koje se odavno već raspada poput životinjske lešine na užarenom asfaltu između dubravskih njiva i čapljinske pijace.
Almin Kaplan nije novo ime u književnosti ovoga jezika ili ovih jezika (neka uzme ko šta voli), ali energija i svježina koju njegove knjige unose u književnost jesu posve nove i autentične.
glasstoca.ba
