STATUS SA OGRANIČENIM ROKOM
Neki su se, veli Omer, nakon četvrtog razreda mogli odmah oženiti. To je ime škola nosila sve do ovoga našega posljednjeg rata, kada je taj naziv ukinut i uklonjena bista Branka Šotre, što je bila postavljena u parku škole. Međutim, škola nije dobila ime po najboljem njezinom đaku, kakav je bio Branko, nije dobila ni po tome što je kasnije postao profesor, pa slikar jugoslovenskog ranga, pa rektor Akademije za primijenjenu umjetnost u Beogradu.
Nije Branko dobio ovaj spomenik u imenu škole ni zbog toga što je njegova porodica poklonila toj državi svoju kuću na Rivinama, gdje je bila njihova trgovina, da u nju bude smješteno područno odjeljenje centralne škole na Crnićima. Ništa od svega toga nije bilo dovoljno tadašnjim komunističkim vlastima da zbog toga imenuju školu, iako mi se svaki od ovih doprinosa, ličnih i porodičnih, čini logičnim da jedna obrazovna institucija dobije Brankovo ime.
Škola je nazvana tako kako je nazvana zbog toga što je Branko bio revolucionar. Zato mi se čini logičnim da je ime uklonjeno jer to nije prosvjetni, a još manje obrazovni doprinos nekoga da bi se po njemu zvala osnovna škola. Ima drugih načina kako se odužiti revolucionaru. Dobro je što se škola na Crnićima sada ne zove ni po čijem imenu, ali nije dobro što je kadrovska i učenička struktura jednonacionalna, čista rasa, a dok je imala Brankovo ime, bila je, i u prvom i u drugom segmentu, heterogena.
To je možda najbolja ilustracija koliko je onaj sistem držao do obrazovanja ili, još bolje, koje su reference bile presudne za kulturu sjećanja. Istovremeno taj društveni sistem se zaklinjao na obrazovanje i uradio puno na njegovom razvoju, sjetite se samo projekta od hiljadu škola, ali pedagoški i umjetnički rad nije bio dostatan sjećanja. Povjerovao sam da će demokratsko društvo ispraviti tu neprikladnost pa da vidimo jesmo li se pomakli u tom smjeru.
U Kantonu sarajevskom, koji bi trebao biti avangarda u tom smislu odavanja počasti i onima koji se bave obrazovanjem i prosvjetnim radom jer su se čak pozvali na božije knjige, što obavezuju na učenje, ima šezdeset i dvije škole i vidi zanimljivog detalja, nijedna ne nosi ime prema nekome ko je bio učitelj, profesor, nastavnik općenito, što je dao doprinos pedagoškom i obrazovnom radu i slično. Ima, pisaca i autorica i onih za koje nije niko u stanju dokazati da su postojali, ni da li su napisali to pismo za koje ga se “sumnjiči”, likova poput uličnih anonimusa, ima hodža, sveštenika, boraca, kuhara, desetara, ali nema učitelja.
Dakle, da se razumijemo, nema ih po kriteriju obrazovnog i pedagoškog doprinosa. U skandinavskim zemljama Švedskoj i Norveškoj domaćini mi nisu mogli pokazati nijednu školu da se po nekome zove, a ulice imenuju kod pekare, kod pilane, kod stadiona itd. Oni ne žele da ideologema bude duhovna vertikala djeci jer je to promjenjiva roba. Revolucionar je status sa ograničenim rokom trajanja, a slava je nešto poput slame na vatri. To svi znaju osim slavnih.
Branko Šotra je rođen u januaru 1906. godine u uglednoj porodici Šotra u Kozicama kod Stoca. Otac Danilo Šotra i majka Božana, rođena Mihić, imali su još petoro djece, Milena, Borko, Rajka, Milenko i Rajko (Rato), ali su oni rođeni na Pješivcu, nedaleko od Stoca. Naime, tamo je Danilo prešao radi trgovine na putu Stolac – Čapljina i sagradio veliku kuću, koju je kasnije porodica poklonila državi da bude narodna škola. Otac je imao dara za rezbarstvo, pisao u nekim časopisima, imao je stalnu rubriku u humorističkom listu Vrač pogađač pa je Branko ponio taj rezbarski dar od oca i školovanjem ga usavršio.
Rekli smo već kako je osnovnu školu završio na Trijebnju i Crnićima, dva razreda niže gimnazije u Mostaru polagao je naknadno, zbog materijalnih neprilika, da bi se redovno upisao u mostarsku Gimnaziju 1920/21. godine. Potom, u Sarajevu upisuje Državnu tehničku srednju školu (građevinsko-arhitektonski odsjek), a 1923. godine prelazi na Drugu mušku gimnaziju i nakon sedmog razreda prekida školovanje, jer je otac pao pod stečaj.
Stričevi mu nude Trgovačku akademiju u Trstu, ali on odbija i odlazi na studij slikarstva u Beograd. U Beogradu upisuje Kraljevsku umetničku školu, a tamo živi zahvaljujući sestrinskoj ljubavi i potpori sestre Milene, do njenog odlaska s porodicom u Ameriku. Od tada se oslanja isključivo na sebe i vlastiti rad, prvo kao nastavnik crtanja u Zavodu za vaspitanje djevojaka, a potom kao razvodnik u Pozorištu. Diplomu Kraljevske umetničke škole stekao je 1929. godine i time postao “nastavnik crtanja i pisanja u osnovnim, srednjim, učiteljskim i zanatskim školama”.
Iz ovih nekoliko biografskih podataka da se iščitati mnogo o čovjeku Branku Šotri, najprije socijalni i egzistencijalni udes darovitog momka iz stolačkih Dubrava, koji želi u svijet, a potom taj violentni, uporni, dinarski sindrom koji, svjestan vlastitog talenta, hrli svome cilju usprkos svemu. Sve se na njegovom životnom putu urotilo protiv njega, a on, umjesto da odustane jer ima bezbroj alibija za takvu odluku, uvijek iznova nalazi motive i snagu da u toj nesmiljenoj borbi sa životom ne poklekne, jer mu nešto iznutra stalno govori, istraj, istraj.
Dakle, sama njegova biografija, do ovoga trenutka, može se dići u rang univerzalnog narativa o tome kako se izboriti za svoje ideale i svoje snove. Takvome čovjeku moraš onda vjerovati bez ostatka, stoga što on svojim životom i postupcima svjedoči kako se može do cilja i kako nije važno koliko puta čovjek “padne” u životu, nego koliko puta ustane. Ne znam jeste li vidjeli da u pukotinama stijena rastu najljepši cvjetovi.
Prispodobimo li čovjeku, mada paradoksalno, što su, dakle, životne prilike surovije i nesklonije umjetniku, njegova su djela vrednija i snažnija. Guja najviše pišti u procjepu. Tako je porodica Šotra iz Kozica dala tri cvijeta u umjetnosti Branka Šotru, slikara i grafičara, Milenu Šotra Gaćinović, prvu slikarku u Hercegovini, i Rajku Šotra Borojević, “heroinu jednog vremena” koja je okupila dragačevske tkalje i njihovo arhaično tkanje umjetnički oblikovala.
