U pravopisu iz 1960. nejma oblika riječi kahva. U Klaićevom Rječniku stoji da je kahva turcizam, ali i on upućuje da vidimo značenje pod “kava”. U svim drugim stoji da može i kafa i kava, a kahva – ne more!
Kafa je pokrajina u jugozapadnoj Etiopiji, pradomovina kahve. Alija Isaković, u Rječniku karakteristične leksike u bosanskom jeziku, nalazi da su taj džennetski i nezamjenjivi napitak pismeni Bošnjaci nazivali redovito kahvom. Polazeći od narodne pjesme, on akceptira književne i umjetničke izvore: Kapetanovića, Nametka, Kikića, Dizdarevića, Sušića, Kulenovića, Kadića, Mahmutćehajića, pa preko muslimanskih časopisa “Behara”, “Putokaza”, i drugih, sve do Njegoša, Šantića, Ćorovića, Jukića, Nušića, Kušana i Belića, koji također, upotrebljavaju izraz kahva. Međutim, zaključuje Isaković, pravopisno, kahva ne, nego kafa i kava.
Kahva potvrđuje da se djela bošnjačkih književnika nisu uzimala kao izvor za izradu pravopisa sh-hs jezika. Moj prvi doživljaj kahve u djetinjstvu je prijatan, sjetan, egzotičan i sasvim pun mirisa, sa blagim osjećajem ganuća u dnu grudi i s neizbježnim osjećajem poročnosti i grijeha.
Budio sam se s mirisom prve vatre i prve jutarnje kahve. Moj dedo, rahmetli Meho Đulić, držao je svoju kahvu i pekao kahvu duže od četrdeset godina na džadi Mostar – Stolac na Gubavici. Prije njega, na tom mjestu, kahvu je pekao njegov babo. Mehina kahva bila je na namu i otvorena putniku i namjerniku u svako doba. Kažu da se u Mehe mogla popiti kahva, iako nisi bio “pri parama”. Cijeli lokalitet zvao se Kahve.
Sjećam se jednog Bajrama. Ljetni Bajram. “Ranom prugom” došao sam, sa mojom majkom, dedi. Ja, dijete, a kahva puna ljudi. Poljubio sam dedu u ruku, a on me opeščešio bajramlukom. Sjedio sam na sećiji i jeo šarene duge bombone. Dedo je, na šporetu pekao kahvu i dodavao mušterijama, onako sjedeći, s ruke na ruku. Niko nije bio konobar. Imao je duboke crne cipele i bijele tozluke, sa žutim kukcima. Sve je oko dede bilo žuto, mjedeno-zlatno; džezve, ibrici, table, mlin, kutije za kahvu, mjeseci i zvijezde na fildžanima, ručka na šporetu, kašičice, čeketalo, zlatni sahat u prsluku i male mašice u silahu. Bijela k’o snijeg bajramska košulja i veliki kalufli-fes. Velika žuto-zlatna mangala. Sva kahva i sva atmosfera mirisali su punim i prijatnim mirisom kahve. Dedo je stupao kahvu u kamenoj stupi. Na izvanu je rohnula slaba ljetna kiša. Prhnulo malo, k’o iz usta. Negdje na dedinom demirli-pendžeru, sreli su se i dirnuli dva najljepša mirisa mog djetinjstva: miris kahve i miris mokre ljetne zemlje. Ništa ne bih volio osjetiti, sada, kao taj miris. Ali, vajhaluna, ni kahva, ni zemlja više nejmaju takav miris. Neko je izvana, naručio četiri kahve, ispod strehe. “Peci, Meho, kahvu. Padnja i tufan otišli su u Velež. Duhan je, bezbeli, što ufatio na list.”
Ja sam dedi napravio zijan. Prosuo sam mu punu kutiju toza šećera. Dedo se smijao kao da sam mu donio tovar šećera.
“Aferim, dedin pijevac.”
E, moj dedo, rahmet ti lijepoj duši. Kahvom se u Bosni dočekivao musafir, ispraćao putnik, odobrovljavao šumar i “filanac”, pripitomljavale komšije i oni koji nisu ni čuli za kahvu, krotili baksuzi, dočekivale prinove, trijeznili sarhoši i bekrije, liječio dert i glavobolje, blažile ljutnje i srdobolje, razgonile teške i zadnje misli, počinjale i završavale svadbe, Bajrami i mevludi, hatme i tevhidi, sijela i zdogovori.
Kahvom su se uglavljivali poslovi, blažile tuge i žalosti, veličala sreća i radosti, manjili tabijatluk i ters. Kahvenisalo i eglenisalo po sećijama i kahvanama, avlijama, baščama, na rijekama i londžama, na čardacima i krilima. S majkom. S babom. S dedom, s nenom, s prijateljem, s tetkom, s daidžom i daidžinicom, sa adžom i strinom. Sa svima zajedno. S dragom osobom, u potihom razgovoru o planovima i kućnim poslovima. S ispitima, u kasnim noćnim sahatima. Sam sa sobom i sa svojom džezvom kahve. I cigarom duhana. Umoran k’o kenjac, lahak k’o pijevac.
U Bosni se dočekivalo kahvom dočekušom, ispraćalo – sikterušom, budilo i odjutravalo sabahušom i razgovorušom, uživalo s kajmakušom, popravljao ćeif doljevušom i priljevušom i prelivušom.
Uvijek se, u riječi, čuvalo “h”. Radi toga što je u izvornom tekstu stajalo “h”, zato što Bošnjaci imaju to “h” u svojim riječima, jeziku, i zato što ono “h” dolazi negdje iz dubine duše, iz dubine one eteričnosti i fluida tajanstvenosti, koji nosi taj čarobni napitak. Kahva je, kažu Bošnjaci, ljeti osvježenje, zimi – grijanje, potiče na razgovor šutljive, “duni” brbljive, razgaljuje jača i potiče. Inspirira. Kahva je razgovor. Kahva je običaj. Kahva je ceremonija. Kahva je atmosfera. Kahvom se računa vrijeme, daju prezimena i toponimi. Nove riječi. Kahva je, u Bosni institucija.
Nažalost, sada u Bosni nejma kahve. Moja majka i babo i tvoj babo i majka, ne piju kahvu. Prije svake hrane, u Bosnu spremite kahve. Prije svakog pića, u Bosnu valja spremit kahvu. Prije svakog nafaiza, u Bosnu spremite kahvu. Do Bosne, ni mi nećemo piti kahvu. Prihvatam riječi kafa i kava, kao tuđi jezik i tuđi izraz za tuđi proizvod. Razmijem i to, da je ono “h” moglo zapeti u sitnim filterima. Mogu, i iz duhovne i intelektualne radoznalosti, oprobati tu crnu vodu od “okupane” kahve. Ali moram se vratiti mojoj kahvi. Mojoj pečenoj, bosanskoj kahvi.
