I danas sam bio u kvartu mog djetinjstva. Prošao sam kraj praznih Rora na kojima su odsijedale generacije Ćuprijana. Nazvasmo ih Rore po onim metalnim zaštitama dućanskih vrata što su se, pred sumrak, navlačile prema dnu pa tu zaključavale. Na basamacima samo presavijeni kartoni za staviti ispod sebe, da se ne povuče vlaga. Ni žive duše. Eh, koliko je samo raspjevanih trenutaka zauvijek zabilježeno na tim Rorama. Na stotinama fotografija.
Prolazim pokraj stare česme iz austrougarskog vakta, pa preko mostića prelazim na baštu bivšeg Doma kulture. Sjeo sam ispod dugogodišnjih stabala platana, kroz čije krošnje se meskoljio vjetar sa juga. Bašta, na kojoj smo prosuli i previše smijeha i radosti, nakenčijali se zdrave šege i dočekali stotine mokrih jutara.
Taj čudesni odnos prema tim mjestima sjećanja, primijeti se tek kad se odmaknemo od svega, kada odemo nekuda.
Šutim i pijem kafu, sam, valjda prvi put. Tako puno nas fali. Nema ni profesora, pao sa merdevina, slomio se i završio u bolnici. Drugujem sa mislima. Previše je toga ostalo neizgovorenoga, što nas truje iznutra i ubija. Bašta se prostrla između dva korita Bregave, poput broda nasukanog na skrivene stijene, tik uz staru ćupriju iz koje je nikla smokva uprkos logici življenja. Koliko li je ljudi otišlo odavde praznih ruku, jer im je sve umaklo iz zagrljaja.
U jednom od kutaka bašte sjedio bi Kuluk. Podignutih nogu na mali zidić ispraćao bi Bregavu dok joj talasi odnose vodu nekuda daleko ili gledao u blještavilo zelenki u mrijestu. Jednog vrelog ljeta presjedio je cijeli dan vrteći kišobran u rukama. On je trebao biti znak raspoznavanja, onima što su se javili na oglas o prodaji njegovog auta, da znaju kad dođu u Dom koji je on. Dakako da su to ćuprijanski sereti izvodili šegu s njim. Baš kao i kad su mu pod kokoši stavili obarena jaja, a pokupili svježa. Tu su i Osmi namazali japanke ljepilom dok je sjedio u stolici. Pa kad je htio ustati, badava je podizao noge.
Ili kad je Gera kupio dva kila mesa, pa ostavio na motoru dok u prodavnici nesto kupi, a kinuli mu meso. Pa on heftu dana ostavljao kesu kravlje balege na motoru na isti način i gledao ko će je zgrabiti. I zgrabio je isti čovjek. U to će Gera vičući na njega da mu kupi meso.
Cijeli taj svijet bi utrpali u dva kofera, a sva sjećanja duboko u sebe, negdje ispod srca da ne bajate i nasmijana trepere. Da podsjećaju na kraj jednog vremena. Na svu prolaznost dunjaluka i ljudi.
U gradu u kome samo njegova ljepota ostaje neprolazna.
Suad Kika Prndelj
