Bože, gledam nešto u onaj majkin sahan. Dala mi za uspomenu, poslije rata. I jedino to nosim sa sobom kud god krenem. A recepti za takav sahan ostali baš onako kako mi je majka kazivala, među prstima. I s mjerom. I tako i dan danas.

Gledam u sat, gosti mi se najavili, valja mi nešto skuhati da ih dočekam. Ono baška. Nisu oni meni svako. A mrsko mi. Umor, šta li?

“Tobe ja Rabbi, zar su sad našli doći”, ko da tetku gledam kako kazuje i ronda. A majka joj sa basamaka lijepo kazuje da bez gosta nema ni berićeta i stere ponjavu baška novu. Mama kuha halvu. Sprema. Biva da bude mirisno i uredno kad dođu, da ne kažu da smo gazapi jer gazapluk na vrata ulazi i poslije ga teško istjerat iz insana. Valjda se uvuče. Šta li?

Otvoriše se avlijska vrata i zaori krupan ženski glas, i još krupnija slika žene, koja se, sjećam se, zvala Rukija. Veće žene u taj vakat ne vidjeh, bila golema ko ona planina koju mi je dedo pokazivao odakle izlazi zmaj. Golema brate. Nasmijah se na svoje dječije uspomene i kako dijete pamti i karikira, možda bolje nego odrasli.

I tako kako ona uđe, uđe za njom i čo’ek joj, Hamdo, beli suh ko ozima grana, a natovaren nakim koferima ko kakav konj suhonjav i onemoćao. Činilo mi se po koferima da će duže ostati nego se mislilo. To je bila majkina najstarija sestra i zet. Mama nakuhala, tetka pospremila, majka zategla, kuća ko za Bajram. Lijepo i mirom miriše. Helem, ostaše oni duže nego je tetka mislila.

Pamtim Rukijin smijeh i Hamdine tablete na svaku njenu šalu upućenu na njegov račun.

Kad se malo razabralo u kući nakon ispraćaja, tetka otpuhnu i reče kroz zube da je pojela i popila za ova tri dana ono od čega smo mogli rahat živjeti godinu dana. I još dodala da je svakog gosta tri dana dosta. Majka nije ništa rekla, prešutjela. Kao i svi ukućani. A sestra došla sestri poslije rata iz bijelog svijeta, i donijela majki i dedi pare. Da im se nađe da se popravi ono što je ratom bilo dokačeno i porušeno.

Kroz par dana tetka se plaho razboljela. Neka opaka bola, majka bi reci. Operaciju su platili tim parama što ih je donijela Rukija i njezin Hamdo.

U kući u kojoj se gosti dočekuju radošću jer donose berićet, toga i ima, berićeta. Al’ ako opoganiš sebe, džaba ti mirisna kuća i prostrta sofra.

Zakuhavam. Vakat je. Valja dočekati sretna srca. Jer nju i njega zapamtih po širokom osmijehu i pojavi koja se ne zaboravlja, i koja život može spasiti. Berićetom. Bezbeli!

*** Izreka “Svakog gosta, tri dana dosta” je nastala, prema predajama, u Fojnici, u najstarijoj musafirhani u Bosni i Hercegovini. Čuvena Fojnička musafirhana iz 16. vijeka se službeno smatra najstarijom kućom u BiH. U ovoj gostinskoj kući gosti su imali pravo na tri dana posve besplatnoga boravka, koristeći i kuhinju, a pravilo je važilo: „i za siromaha ko i za bega i sultana“. Ostalo je zabilježeno da su dvojica musafira u ovoj kući napisali dva primjerka Kur’ana, jedan 1615. godine, a drugi 1648. godine; jedan je ostao u fojničkoj baštini, a drugi se nakon Drugog svjetskog rata našao u Dubrovniku.

Izvor: Đenana Durek Bajraktarević (Fenomenalno kreativni magazin)