Stara je izreka “Tamo gdje ljudi ne žive kao psi, žive psi kao ljudi”.
Mi smo zajebali svaku logiku. Sve obicaje. Svi smo, što samostropoštavanjem, što zbog nesretnih okolnosti, spali na taj pasiji život.
Sve smo češće bezosjećajne tovarine. Mamelucke podrepine. Opsjenari koji tarlahanjem pokušavaju dočarati iluziju da u tužnoj istosti u koju smo đuture zapali, baklje svjetlosti mi nosimo. Uzalud. Malo ko se više na te parengale da uhvatiti. Naši ciljevi su dalje od daljine.
Ponekad je samoća lijek. Jer ona sa mislima druguje. Prevališ se na tu stranu jave pa pleteš snove. Budan sanjaš.
Ili imaš psa za prijatelja. Pa tražiš toplinu u dubini njegovih sjetnih očiju. Osjetiš prijateljstvo u njegovom mahanju repom. Zahvalu kada mu daš da jede.
Moje iskustvo te vrste trajalo je vrlo kratko. Ni godinu dana. Jer Rex, pas moje unuke, kojega sam jako zavolio, nije doživio prvi rođendan. Otrovom mu je okončan taj pasiji život koji je zbog ljubavi kojom je bio okružen, trebao biti i bolji od pasijeg.
Svaki dan sam ga sretao. Osjetio bi me i kada bi se izležavao na travnjaku. Slijedio me do prodavnice u kojoj sam mu kupovao hranu. Ispratio bi me do avlijskih vrata i otišao.
Nije ga bilo par dana. Rekoše mi da je viđen kako odlazi pjeneći. Bio je otrovan. Negdje je otišao da umre. I umro je prije prvog rođendana. Sahranjen je uz Bregavu gdje je najviše volio da se igra.
Kući smo uvijek imali par konzervi za njega. Vidjeh jednu koja je ostala. Koju mu nismo uspjeli dati. Da nas podsjeća na njega i podgrijava tugu zbog njegove smrti.
Nisam znao da se pas može tako voljeti. Da se zbog njegove smrti može tako tugovati.
I svakog dana više shvatam gdje su gnijezda ljubavi, a gdje mržnja stanuje.
