Ima neko vrijeme priča se na temu bi li Stolac trebao/mogao biti proglašen gradom.
Tu sam oko one ’65. pa mogu “uravan” pogledati na te dileme. Uzgred, odavno sam lišen svih ambicija pa mogu biti i prilično objektivan.
Koplje mi je bliže ledini nego štitu. Neću ni o politici. Nje je i previše u svemu. O Stocu ću jer me početak i kraj svega za njega veže.
Stočaninom se ponajprije postajalo rođenjem u porodilištu njegovog Doma zdravlja. Tu gdje se prvi put zaplače i zanina. I tim poslom su se bavili nekada vični majstori.
Gdje dolaze na svijet današnji Stočani? Svugdje, samo ne u njemu.
Gdje rade Stočani?
Najmanje u njemu.
Gdje ih se sudi i gdje traže pravdu?
Ne u njemu.
Gdje su im ćitabi o gruntu ?
Ne u njemu.
Kundure tu ne kupuju. Odjeću i mnoge druge potrepštine isto tako. Gorivo najčešće tankuju negdje drugo. Niti smo pametniji s dvije škole niti zdraviji sa dva doma zdravlja.
U njemu se uvijek znalo na koga se ugledati, ko su čestiti, pošteni, pametni i sposobni ljudi.
Koji su to uzori ostalima. Koga treba slijediti i koga se kaniti. Danas postoje ili misle da postoje, dvije intelektualne vrhuške koje, ko biva, odvojeno egzistiraju. I filozofiraju.
Ni po pitanju nijednog od njihovih članova nema suglasja na nivou opštine, o njihovoj sveukupnoj izraslosti. Bitno im je da su se “naturili” svojima i tu je kraj priče.
Izuzeci su endemske pojave.
A Stolac je imao svoje poznate znane i sposobne ljude.
Da li iko objektivan prepoznaje takve danas?
Podosta ih je iskočilo iz “prljave vode”.
Grad čini njegova urbanost.
Ali još bitnije, čine ga ljudi. Kao socijalna bića upućena jedna na druge. Koji zajedno planiraju, rade i ostvaruju zajedničke ciljeve. Koji gaje izgubljeni, osjećaj opšteg interesa koji je nekada postojao, a danas ga je pojedinačni sjebo u temelj.
Dakle, treba podosta toga da se čovjek načini insanom, a i jos više da se kasaba načini gradom.
Dašta bi nego bolje bilo da čovjek bude insanom, a naseobina gradom. Put k tomu je fizičke i duhovne rane izvidati, a čarsiji ljepotu vratiti.
Njegov intelektualno-kulturni život osnažiti. Skupljati uporno ono dobro što je iz njega rasijano. Poticati ljude da rastu slobodno, a ne kao imele, pripijeni uz tuđe stablo.
I bit će insana, i bit će grad. Onakav kakvog volimo i pamtimo. Za buduća pokoljenja.
A da bi to opet bilo treba učiniti više od donošenja dekreta ili bilo kakve odluke. Neće se ništa promijeniti ako fiću zovemo mercedesom. On će i dalje ostati fićo.
O tome znaju najviše oni koji u daljini za njim pate. Ili, ovdje, venu zajedno s njim.
